077/365, nedjelja, 18. ožujka 2001.

Post festum

Užasno sam umoran, noge me strahovito bole, slušam Aimee Mann i imam opće tupilo u glavi. To je ako me pitate kako se osjećam nakon prvog koncerta. Valjda je to tako, uvijek; nešto čekaš i gradiš toliko dugo, pa se konačno dogodi i ostavi te s onim "a što sad?". Nešto se promijenilo? Zapravo i ne. Barem ne ništa unutra. Samo su ljudi, u početku prijatelji, a kasnije možda i neki drugi, pušteni tamo gdje prije nisu bili. I sad je sve na njima. Kažu ti da je bilo super, ti to znaš ili ne znaš, svejedno - najčudnije je što se prvi put nalaziš s druge strane, ti si taj koji prima komentare i strašno je zbunjen, još vruć od iskustva, spreman samo na blesavi smješak, čudno topal i neosjetljiv. Vjerujte, milijun je puta lakše čestitati nekome na koncertu, nego to dobiti u vlastite uši. Ma koliko to čudno zvučalo.

Postoje još neki popularni mitovi koji nisu posve istiniti: nije bilo grudnjaka (zapravo, bilo ih je, barem pedeset, ali su svi ostali na svojim prirodnim mjestima), pjevaču se u zagrljaj bacilo više muškaraca nego žena (doktore, trebam li se zabrinuti?), ni jedan član benda nije imao alko-narko ispad. Murphy se, međutim, iznova pokazao nepobjedivim. Koncert je, sviraš, lud si i logično je očekivati pucanje žice. Ali, kad ti se to dogodi na samom početku najžešće stvari, slučajno baš A žici baš u pjesmi u kojoj uglavnom sviraš kvinte, onda se možeš samo pokloniti svemogućem Murphyu. Iskustvo je, srećom, odigralo na ziher i od Pavla posudilo drugu gitaru. Neka, neka, bilo bi dosadno bez takvih iznenađenja.

Ali, najstresnija se stvar dogodila prije svirke. Furamo mi opremu iz prostorije u birc, obavimo sve u tri ture, krenemo se namještati, ja gledam okolo di mi je gitara. Vidio sam Dina kako je nosi u auto.

• Dino, di si mi stavio gitaru?
• Šta nije tu?!
• Pa, nekako, NIJE.
• A u prostoriji?
• Idiote, ti si je nosio u auto. Ne sjećaš se?
• U pičku materinu...

Ukratko, moj genijalni solo gitarist naslonio je futrolu s gitarom, svim kablovima i efektima, 1000 maraka i 1500 dana mog života na kontejner za smeće i odvezao auto bez nje. Sama providnost i činjenica da nam je prostor za vježbu u Remetincu, sa svih strana okružen jakim snagama MUP-a, vratila je čitavu i netaknutu u ruke vlasnika dva sata kasnije. Nakon toga, koncert je bio komadić torte.