054/365, petak, 23 veljače 2001.

Cesta duga godinu dana

Između Zagreba i Zadra ima nekih 350 kilometara. A cesta se brine da svaki od njih zapamtite u tančine. Tako i treba, ovo je prekrasna zemlja, što je ne bi naučili napamet. Nije li važnija romantika putovanje od samog dolaska na cilj?

Krenete li državnom cestom koju najviše spominju u izvješćima auto kluba, a ni crne kronike ja ne zaobilaze na više od pet dana, posve je sigurno da će vas odnekud zaskočiti avantura. Recimo, sjednete u bus, vožnjica krene, vozač udari po repertoaru hitova sa Splitskog festivala taman dovoljno svježeg da je nastupila zastara pa ne može biti krivično gonjen, kad negdje u kordunskim gudurama, na svu sreću ni kilometar daleko od logora za spaljivanje janjčića, FAP-ova mašina bolno kihne. Mrtvo tijelo ostaje na cesti, putnici se sele u ugostiteljski objekt na sklapanje novih prijateljstava, a vi, s uredno plaćenom, ni dopola iskorištenom kartom, dižete palac i odlučujute se za ugodno druženje s kamiondžijama, gastarbajterima na uskršnjim blagdanima i braniteljima s krunicama na retrovizoru i PTSP-om u papirima. Da ne ulazimo sad u puno neugodnija iskustva...

Putovanja osobnom, dvosobnim i još prostranijim inačicama automobila također čuvaju brojna iznenađenja. Dođe, tako, prijatelj Tomo jučer na naplatne kućice u Karlovcu, uredno izvadi 15 kuna, dobar dan, dobar dan, izvolite, hvala, rampa je podignuta, frajer ispred prolazi, Tomo lagano kreće i puf! – šipka mu aterira pravo na šajbu. Otkud sad to? E, kažu ljubazni službenici hrvatskih izgovora za ceste, rampa je programirana da propusti samo jedno vozilo, gospodine. Dakle, ako vidiš da je podignuta moraš predvidjeti i njeno spuštanje. Zvuči kao sjajna životna filozofija. Što je jedno prednje staklo prema tom saznanju? I još se nije ni pošteno rasulo po putnicima... Ne bih vjerovao da nisam sjedio do Tome u tom prosvjetljujućem trenutku.

Naravno, i na samom ulazu u Zadar nešto se prekopava, tako da se u grad ulazi kao nevjeran muž nakon opakog švaleraja. Back street je nikakva riječ za kaldrme pitoresknih Crvenih kuća, kroz koje tjeraju buseve, šlepere, tajkunske mečke i mafijaške audije u oba smjera. Pa ti pitaj Dalmatinca kako strpa brod u bocu. Može se, kume, sve. Viđalo se u bocama i čudnijih stvari.