053/365, četvrtak, 22 veljače 2001.

Učimo od susjeda: Slovenija

Zvučat će kao atak na nacionalni ponos, pogotovo nekima, ali ima stvari koje bi zbilja mogli preuzeti od Slovenaca, a da nisu Sveta Gera, Piranski zaljev ili ona 42 kilometra Istre. Prvo što bi pomoglo je fini osjećaj za davanje vrijednosti umjetnicima i piscima; Slovenci ih slave kao malo koji narod na svijetu. Prešern je sve u toj zemlji, baš mi Klemen priča da se nedavno pojavio biografski film o njemu rađen po autentičnim zapisima njegove kćerke gdje je stari France prikazan kao prilično jadan alkos koji sere po cesti (evo vam savršenog primjera iz stvaranja mitologije: Prešerna su zvali Fig, što istovremeno znači i smokva i konjska balega. Nakon njegove smrti sljedbenici su prodali priču kako je pjesnik često brao smokve i dijelio ih djeci ne bi li opravdali rečeni nadimak, a prava je istina, navodno, da je Fig mrtav pijan često znao nuždu vršiti po putu). Koliko se tako grubo razdjevičenje mita svidjelo publici, prosudite sami. Dakle, da rezimiramo: ako o narodima i državama nešto govori spomenik kojega stave na glavni trg glavnoga grada, probajmo izvući zaključke iz ovoga. U Ljubljani imaju pjesnika sumnjivog morala, a kad nas je vojskovođa sličnih karakternih osobina. Obojicu su više povijesne okolnosti, a manje njihova mitska veličina učinile simbolima. Rekao bih da je ključna razlika u tome što Prešern gleda prema svojoj Juliji, a naš Jelačić vitla sabljom prema Mađarskoj, Zemunu, Kninu ili već gdje nam u tom trenutku paše. Nazovite me prljavim hipikom, ali ljubav, čak i neuzvraćena, uvijek zvuči bolje od rata.

Druga fascinantna stvar je, zapravo, vrlo jednostavna. Prijatelj Klemen, jedan - da ne kompliciramo - genijalac, upravo dovršava posao oko Leksikona slovenske književnosti, THE knjige o litereranoj povijesti svoga naroda. Mislite da bi bilo tko, ne znam kakvo čudo od čovjeka, ikad u Hrvatskoj dobio priliku učiniti slično s manje od 60 godina, bez rukohvata sjedina i društva iz akademije znanosti i umjetnosti? Klemen još nije navršio ni 27, nije ničiji sin i nije morao vršiti analna istraživanja - jednostavno je imao ideju, kreirao precizan nacrt za njenu realizaciju, pokucao na prava vrata i dobio posao koji se drugdje čeka cijelog života i onda obično stigne prekasno.

Usput, tek da najavim svoje današnji kratki bijeg iz Zagreba u najsjeverniji grad našeg juga. Zadar me nije vidio od Nove godine, što će reći da ain't see nothing yet. Usrdno molim Maloljetnicu 1 i 2, kad se već ne javljaju mailom, da izrone iz svog plašta anonimnosti i pokažu lijepa lica. Pa da napravimo neki foto strip za našu malu zajednicu ovdje na Monitoru. Makar se s tom pedofilijom ne valja zajebavati.

(Pogodite kako mi se zove bend, he he...)