052/365, srijeda, 21 veljače 2001.

LOGARITAM SRCA (5): Grobovi im nikad oprostiti neće

U prethodnim nastavcima: Api, akademski slikar, vraća se nakon diplome u svoj provincijski gradić. Očajan i bez nade, prihvaća sumnjivu poslovnu ponudu Tortelina Magnifica. Jedne vjetrovite noći njih dvojica se zapute u vožnju pustim gradskim ulicama. Vožnju kojoj Api nije mogao predvidjeti cilja...

- Sablasno – izustio je Api tek da nešto kaže.

Pola sata prije ponoći, mrtvi utorak u mrtvom gradu – idealno vrijeme za takvu opasku. U Tortelinovom autu treštao je nekakav starinski heavy metal.

- Vidjet ćeš ti što je sablasno – odvrati on kao da zaista zna što govori.

Apiju se situacija sve manje sviđala. Pokupio ga je iz kuće, rekao mu da ne treba nositi pribor, da će noćas samo obići "lokaciju". I uporno je izbjegavao pitanja o cilju, svrsi i smislu tog začudnog izleta. Vozio je sporednim ulicama, ali Apiju je i glavna avenija ovdje izgledala tako, pa se nije mogao pouzdati u svoje zaključke. Ipak, kad su konačno parkirali, visoki čempresi, stara željezna vrata i golemi križ na kamenom portalu i puno većoj budali ne bi dala povod za sumnju.

- Čekaj... nisi normalan... Koji ćemo kurac na groblju?

- Ajde, ne pizdi. Samo ću ti pokazati nešto.

Groblja bi se teško mogla svrstati u Apijeva omiljena mjesta čak i tjekom dana, a u pola noći, s fijukavim vjetrom i očito posve ludim pratiteljem kraj sebe, užasno ga je tanka nit sumanute znatiželje spriječavala da ne ode. Tortelino je šutio i napeto zurio u tamu oko sebe.

- Evo ga! – uzvikne tiho, ali veselo i približi se povećoj grobnici od bijelog mramora.

Spustio se na koljena i počeo odmicati gornju ploču. Užas je blaga riječ za opisivanje Apijevih emocija. Okrenuo se da ode, kad ga je, u pola koraka, Tortelino prekinuo.

- Daj, molim te, pridrži mi ovo. Smeta mi u džepu.

Bio je to pištolj, prilično težak i zlokoban. To mu je, znači, donosilo onu extra prednost u preponskom predjelu traperica. Bilo je lakše misliti na pizdarije, iz nekog čudnog razloga. Užasna škripa označila je trenutak otvaranja očito sasvim svježe grobnice. Na nadgobnom je spomeniku pisalo, zlatnim slovima, praktički u boldu, Pacino Passticada. Iznutra je odjednom suknulo svjetlo. Tortelino je već bio unutra.

- Ajde, spusti se.

- Ti si jebeni idiot. Kakva je to nekrofilija? Ne želim imati veze s tim!

- Ma daj, sve je ok, nema tu nikoga. Ne budi pičkica.

Da li zbog srednjoškolske fame, ili nekog neobjašnjivog respekta, ili jednostavne činjenice da mu se nije dalo vraćati kući pješice, Api je prvi put u životu ušao u nečiju grobnicu. I imao je što vidjeti. Raskošna, tapecirana prostorija, ukusno osvjetljena, s prostorom za lijes u sredini, kožnom foteljom i antiknom lampom u kutu, sa surround zvukom i tihim new age pizdarijama iz razglasa. Jedino je zid pred kojim je stajao zjapio posve prazan. Dakle...

- Tu ti upadaš – rekao je Tortelino, tiše no obično, valjda da ne naruši neki budući vječni mir tog mjesta. – Ja sam opremio sve ostalo, ali stari Pacino hoće neku slikariju na ovom zidu, dat ću ti skice. Radiš noću, naravno, nitko ne smije znati. Stari je jako moćan i ima egipatsku koncepciju grobnice. Tko sam ja da se bunim?

- Jebote... jebote... u pičku... ne vjerujem... di si naš’o tog frajera... nije normalno... šta da ja tu radim... i kakvo je to smješno ime... Pacino... k’o onaj glumac... ne kužim...

- Slušaj, za ovaj posao, a neće ti trebati više od pet noći, dobijaš deset somova. Dovoljno da te oslobodi pitanja?

Deset! Bože, zar sam morao upasti u grobnicu da mi se ukažeš, pomisli Api.

- O da! Itekako! Kad počinjem?

- Što se mene tiče već sutra. Ajde, idem ti sad pokazati što trebaš nacrtat’. Nekakva kič verzija raja. Sitnica za tebe. Nego, di mi je pištolj?

Stvarno, di mu je pištolj?

U slijedećem nastavku: Brzi i veliki novac Apstinenciju omogućava da na brzinu promijeni životni stil. Postaje opće mjesto noćnog života i to ne samo na groblju. No, nevolje ga nikako ne puštaju na miru. Zanosna Hihi tek nakon vruće noći priznaje svoju stvarnu dob...