055/365, subota, 24. veljače 2001.

Južnjačka birokr(e)acija

Tiruriruri, tiruriruri... - Molim? Da, ja sam... Aha... Jasno... U principu da, ali ja vam nisam u Zagrebu... Da, javit ću se kad se vratim... U redu... Ma ne, hvala vama...

I vraćam se suncu, moru i makijatu. I baš mi vas je žao tamo na kontinentu. Ne nužno zbog klime, ima tu još elemenata. Ali, gušteri, već će mi potvrditi neki zoolog, vjerojatno i nisu najpametniji gmazovi. Jer, ovaj vaš je, čim ga je lupilo 17 celzija na terasi kafića "Riva", koji se nalazi možete zamisliti gdje u Zadru (zeleno, bijelo i puno plavog), zaboravio što ga tog jutra zapravo čeka. Zbog čega je došao.

Najbolji posao na svijetu? Ima ih nekoliko, ali službenik u nekom zadarskom Zavodu za nešto sigurno ulazi u konkurenciju. Ne znam samo zašto su ti ljudi stalno mrzovoljni, ako primaju stranke samo utorkom i četvrtkom, imaju marendu od barem sat vremena i svaki put kad im se ne radi, a nesretnim spletom okolnosti se nalaze u uredu i baš je jebeni utorak ili četvrtak, fino kažu da im je pao sistem i da vam ne mogu izdati potvrdu dok se ne digne. Bitno je da tetris radi.

Tipičan razgovor:

- Dobar dan. Molim vas, ako možete...

- A ne, ne radimo danas sa strankama...

- Ali...

- Probajte kod kolegice u sobi 12.

(Uočite kako gospođa lukavo zbunjuje ostavljajući dojam da zna po što ste zapravo došli. Soba 12 je zaključana. Iznutra se čuje iglični printer. Pokušavate proboj preko sobe 11.)

- Oprostite, ali trebao bih vašu kolegicu, tu do vas. Izgleda da joj je netko zaključao vrata... (Lukavstvom na lukavstvo).

- Ne znam ja ništa. Probajte tu, kroz ova vrata.

(Prvi uspjeh ostvaren. Ušli ste u tijelo birokratske aždaje. Komunikaciju između soba osigurava niz uskih bijelih vrata. Evo vas u jedanaestici.)

- Dobar dan.

- Ne može, pitajte kolegicu u sobi do.

(Nije vas ni pogledala, samo je kemijskom pokazala na vrata preko leđa. Još jedna vrata, kucanje, ulaz, prenervozni za pozdrav, ovoj ćete barem reći što vam treba...)

- Dajte, molim vas, treba mi samo potvrda o mirovini moje majke...

- Iza 12. Tko vas je, uopće, uputio ovamo? Molim vas, na pauzi smo.

(Kad izađete, shvatite koliko ste duboko u trbuhu velikog stroja bili i gdje vas je njegova probava izbacila. A vani sunce i dan mladosti.)

Podnio sam poreznu prijavu, hvala na pitanju. I osjećam kao da sam opet zaradio svaku kunu godišnjeg dohodka...