050/365, ponedjeljak, 19 veljače 2001.

Migrena (ili kartica iscjeđena nadljudskim naporima)

Da je žena, bila bi jedna od onih iritantno dosadnih osoba s neobičnim darom da svoju glavnu osobinu darežljivo širi oko sebe. Jednostavno ne postoji način da je zanemariš, ako je prisutna, makar i u najdiskretnijem obliku. Kad je nema, razvija paranoidne sklonosti kod žrtve – mogla bi se iznenada pojaviti?! E, takvu bi curu ja nazvao Migrena.

Zaista je sebično trošiti vašu pažnju i vrijeme na ovako prozaičan način, pišući o vlastitoj glavobolji. Ali, gospođe Migrena i Koncentracija strahovito se mrze. Pače, ne mogu se vidjeti. I zato je sve što ovog trenutka mogu vizualizirati fiktivni prostor unutar moje glave, inner space u kojem neka Cruella De Ville bezdušno tulumari. Sad znam kako se osjećaju stanovi na Novogodišnjim zabavama ili Trg Bana Jelačića kad smo maznuli Njemačku 3:0. Samo se nadam da je povod ovoj podmukloj boli u čeonom režnju plemenit i častan; nisu valjda i sive stanice odlučile organizirati kakav protestni miting. Sam Bog zna, možda i imaju dobar razlog.

Ako cjenite savjet, nemojte spajati nedjeljni tv program i glavobolju. Nije da postoji idealan recept, ali ovo apsolutno ne radi. Poglavito kad vaša podstanarska imovinska kartica ne uključuje najveći čovjekov izum nakon vatre, daljinski upravljač. Previše ustajanja, previše gluposti, previše svega. Znate li da na HTV-u postoji nevjerojatna detektivska igrana serija u kojoj Romano Bolković glumi luđaka, Drago Diklić policajca, onaj iz VIPsmart doktora, a Meštar nosi nešto što šminkersku ekipu očito podsjeća na poirotovske brčiće? Tko uopće, osim migreničnih podstanara bez daljinskog upravljača, gleda crtić o Skarabusu? Za Teletubbies znam da su fora klincima, tako da svoj intimni dojam o stvaranju generacija intelektualnih zombija ipak moram kuvertirati za budućnost, ali ovo je neosporna debilana. Isuse, da sam televizijski kritičar, migrena bi bila prirodno stanje napaćene glave. Što će reći da je ne bi ni primjećivao... UH! Ok, nemoj to shvaćati osobno, ne moraš me podsjećati da si još uvijek tu.

Možda je trebam zbariti, ipak je to žena. Par slatkih riječi, čeznutljivih pogleda, pokazivanje emocija i muške odlučnosti, i leći će. A onda slijedi ono povijesno "Ne mogu, boli me glava". Aha, i mene.