044/365, utorak, 13 veljače 2001.

Valentinovo i verbalne maškare

Vidim, ova priča s Norcem nije povukla samo mene (digresija: svojedobno sam frendici Nori govorio kako joj je izvod iz matične knjige rođenih ujedno i prva i najbolja dijagnoza). Nikad toliko mailova u jednom danu. Javio se i Kizo iz Zadra, kaže da njihovi razgovori po gradu ovih dana izgledaju ovako:

- Ej, Mirko, di ćeš?

- O, bog Mirko. Ništa, idem prvo s Mirkom na kavu, pa ćemo skupa do Mirka spržit neke CD-e.

- Ma daj. A koliko ti Mirko naplaćuje? Ja sam od Mirka...

Shvatili ste.

U svakom slučaju, ima nas puno. A ima i onih koji su mi otkrili da se zapravo zovem Jovan, da sam bijeda, sramota za sebe, svoj narod, ime i roditelje. Ako vam je tako lakše... Sutra je Valentinovo, dobra prilika za promjenu atmosfere. Pitala me jedna čitateljica da joj pomognem u slaganju čestitke. Kao, vidi ona da mi dobro idu te stvari s rimom, pa ako mogu.... (zanimljiva reakcija na deseterački ep o našem generalisimusu).

Nisam, zapravo, siguran da mogu pomoći. Treba biti majstor u finom laskanju i davanju komplimenata, a moji pokušaji ubacivanja originalnosti u taj drevni proces uglavnom završavaju tragičnim nesporazumima. Kažem curi da izgleda kao da nije s ovog svijeta i ona nekim čudom automatski zamišlja sluzave, zeleno-sive spodobe iz Roswella. Pokušavam zbariti mladu manekenku, krenem joj draškati intelektualne sposobnosti i na prvi šlagvort ("Oh, to je tako naporno" - budali dovoljno), izgovorim nešto tragično krivo poput: "Ti mi ni ne izgledaš kao jedna od njih...." A sve u dobroj namjeri bježanja od banalnosti.

Zato mi je, valjda, i najdraža Valentine pjesma Waitsova "Blue Valentines". Ne da je se trudim slušati tog dana, dapače, vješto je izbjegavam, makar me zna uhvatiti na najčudnijim mjestima. Prije nekoliko godina presrela me u studentskoj menzi, a bježala je i iz tuđih walkmana da me nađe. To je naša mala igra.

A vi, samo iskreno, pa makar i nekoj frazetini morali vraćati život. Stari Valentin ništa drugo ne traži. S obzirom na situaciju, ni malo specifičnog građanskog humora neće škoditi: "Dragi Mirko! Ruže su crvene, tajne su skrivene, slatka je muzika, al' nije kao ti. Tvoj Mirko."