043/365, ponedjeljak, 12 veljače 2001.

Ako smo svi Mirko Norac, onda barem znamo di je!

Za sve postoji prvi put. Nikad mi se prije nije dogodilo da gledam sto tisuća svojih sunarodnjaka, bilo gdje na svijetu, u bilo kakvim okolnostima, i ne mogu za njih pronaći riječi. Nije me sram, nije mi ih žao, ne mogu to objasniti sindromom stada, nisam čak ni bijesan, iako bih morao biti. Jer, ti ljudi, Božjom ironijom okupljeni baš na tako prekrasnu nedjelju, Svjetski dan bolesnika, zajedno s onim odvratnim, zapjenjenim ceremonijal-majstorima, i meni i vama i svakom normalnom čovjeku u ovoj državi opasno, direktno, bez pitanja i želje da saslušaju, pokušavaju zajebati život. Biskupi (od svih ljudi, baš biskupi!), kažu da se tako brane vrednote domovinskog rata. Vrednote rata?! O, Isuse!

O tome se, zapravo, i radi; na splitskoj se rivi okupila gomila onih kojima je baš taj jebeni rat bio najbolje što se dogodilo u životu. Dao je smisao egzistenciji, mete za mržnju, brze pomične stube za uspon na društvenoj hijerarhiji. Vrijeme u kojem se sve dalo preskočiti - i moral i čast i ljudskost - za neki nepostojeći, zamagljeni "viši" cilj. Nije to sloboda i nezavisnost ove naše doline suza, ne budite naivni, to se arhitektima ove tužne parade dogodilo gotovo uzgred i poslužilo im kao savršeni, nepoderivi alibi. Nisam bio na bojištu, ali vjerujem da ima puno veterana koji se nisu pronašli u zaključcima kojekakvih Stožera. Samo što šute. Kao i vi i ja. Dok pametniji popušta, primitivni vladaju.

Rat je završen 1995. Pobjedili smo, sjećate se? A onda se još pet godina oko nas odmotavala zlokobna spirala specijalnog rata za vlastite guzice, rata protiv sposobnosti, morala, zdravog razuma. Ono što smo pokušali prekinuti prošlog trećeg siječnja, vraća se kao zombi i više ga nije tako lako ubiti. Govorim u svoje ime, i bilo bi lijepo da i vi učinite isto. JA NISAM MIRKO NORAC! Nemam smisla za takvu metaforiku. Nisam bio ni Tito ni Tuđman kad smo to, kao, trebali bili svi. Ako je to dokaz domoljublja, slobodno me zovite izdajicom. Ne mogu biti ništa drugo nego Hrvat, a ne želim da me zbog vas, štovani sunarodnjaci, ma koliko bučni i brojni bili, toga bude sram. Više nisam siguran da smo živjeli na istom mjestu u proteklih deset godina i ne znam mogu li otrpjeti novo klizanje natrag, punom snagom, bez kočnica... Skrenete li desno, ja idem dalje ravno. Ma gdje me to odvelo.