032/365, četvrtak, 1. veljače 2001.

John Frusciante se vratio u grupu

Ovako; novinarstvom se bavim već više od deset godina. I uvijek se to nekako vrtilo oko muzike. Počeo sam u gimnazijskom listu s nebuloznim tekstovima o trendovima koje nisam razumio i bendovima koje nisam slušao (vidite, nije se puno toga promijenilo). Srećom, čitatelji su znali još manje od mene, pa sam se uspio izvući; dobar management neznanja. Onda sam, zajedno s kolegicom Marinom, napravio senzacionalni transfer u redakciju prvog privatnog zadarskog tjednika. I tu, naravno, pokrenuo seriju članaka o lokalnoj rock sceni. Pjevač Comba Ljubo, vlasnik "West Coast Music Shopa" Škembo i legendarni basist Speedy Gonzalesa Momo bili su vrhovi moje tadašnje produkcije intervjua. O čemu smo uopće mogli razgovarati, ako zanemarimo očigledno (koliko dugo postojite, kako biste opisali svoj stil, jeste li svirali izvan Zadra – dobro, dobro, ne znači da nećete, planovi – ne, mislim ozbiljno!)? Nemam pojma, ali znam da bi apsolutno iste razgovore s istim ljudima (Škembo više nema dućan, ali drži štand na Kalelargi) mirne duše mogao raditi i danas. Samo što naslovi ne bi bili tako optimistični.

U Zagrebu je bilo nešto teže doći do prilike. No, kako me je Bonaći, moj tadašnji urednik u gradskoj "Slobodne", iz nekog razloga simpatizirao, dopustio mi je da svake subote ispunim karticu o lokalnoj rock sceni. Početni ushit i nervozno komešanje u želucu dok sam radio prvi intervju s bubnjarem Majki, Korozijom, kasnije je istisnula spoznaja da se stvari razlikuju samo u veličini. Deset puta veći grad, deset puta veća scena. I ljudi koji ne moraju nužno svoj krhki svijet melodije i ritma slagati isključivo u glavi. Sretniji i uspješniji muzičari, ali opet muzičari. Momo je, možda, mogao biti na njihovom mjestu da je 1974. prihvatio poziv Vedrana Božića da se priključi Timeu. Samo, tko bi onda išao u lov na ruske kurabe s orkestrom Darka Domljana?

U doba kad to uopće nije bilo popularno počeo sam razgovarati sa Srbima. Cane iz Brejkersa bio je prvi, u jesen 1994. u Mariboru. Poslije ih je bilo još puno. Završilo je logično, u veljači prošle godine u KSET-u, s Rambom. Ispalo je nikako jer mi je diktafon strašno išao na živce, jer su me zanimale sasvim druge stvari od onih koje rajcaju čitatelje, jer nisam želio tupiti o ratu, jer uopće nisam bio novinar tih pola sata. Intervju nikad nije objavljen, ali smo se baš fino ispričali.

Danas u 15 sati, u apartmanu 1013 na desetom katu hotela Hilton Plaza u Beču sjest ću za stol s gitaristom Red Hot Chili Peppersa i još nekoliko novinara iz regije. John Frusciante, čovjek zaslužan za "I Could Have Lied" i "Road Trippin’", pjesme koje mi uvijek, ali UVIJEK, mogu popraviti raspoloženje. Prvi veliki... Intervju s lokalne scene Los Angelesa, mislim.