033/365, petak, 2. veljače 2001.

Jedan Bečki, molim!

Znate zašto na zapadu sve djeluje veliko? Zato što varaju! U Beču, recimo, staneš ispred Hilton Plaze, na čijem desetom katu trebaš obaviti neki poslić i apsolutno ti je jasno da se dotična građevina kod nas ni za lift ne može kvalificirati. Nema blage teorije! Jedino što zbunjuje je točna adresa i mlada gospođica iz austrijskog Warnera koja nas uvjerava da smo na pravom mjestu. "Yeah, come upstairs", kaže Tina i mi sumnjičavo ulazimo u lift. Uvjeravamo se u dvije stvari: 1. superiornost europske tehnologije (vozimo se najbržim dizalom na svijetu), i 2. ključnu ulogu marketinga (stižemo na najniži deseti kat na svijetu – viđao sam kuće koje tu nadmorsku visinu još uvijek zovu visokim prizemljem). Nakon takvog iskustva strah me uzeti kavu jer ne znam (ili znam predobro) što bih dobio. A taj klinjo u kariranoj košulji... je John Frusciante. Dobro da ga nisam poslao po šibice.

Gitarist Peppersa kojeg svi najviše volimo (imali su ih, za ljubitelje statistike, osam) je jedna tiha, smušena persona. Pije nekakvu grozomornu tekućinu boje pokvarenog čokoladnog mlijeka iz boce Eviana. Mješavina kave i korijena valerijane, kaže. Priroda. Čist je i radi muziku kakvu je zamišljao prije tri godine u glavi. Glasovi su mu već tada rekli da treba biti upravo takva, samo što je tek sada uspio snimiti. OK, pomisliš, još jedan, a ovaj ti dječački počne objašnjavati kako mrzi svirati solaže, i ne bi on to nikad, ali dečki iz benda i producent Rick Rubin to baš vole, pa on odsvira nešto njima za ljubav, ali što jednostavnije, da ga ne bude sram. I što reći nakon toga, potrošio bih slijedećih 5 sati na razgovor o onih 5 šlampavih tonova u "Californication", odveo ga negdje na pivu (ajde, uzmi, ne budi pičkica!), skužio u procesu da volimo istu muziku i žene (SVI vole iste žene), i rastao se s "ništa, javi se kad budeš prolazio". Jebiga, napušta me novinarski nerv, a ja ga još i tjeram, gledam mađarske, češke i slovačke kolege kako postavljaju pitanja i ne da mi se gurati. Postajem nervozan, skoro počinjem odgovarati na pitanja. Umjesto Frusciante sada samo Ante; "Odjebi, glupačo, on zapravo želi čuti OVO!" Draga Tina u međuvremenu nervozno gleda na sat, prolazi zakazanih 30 minuta, vrijeme je za drugu grupu, a ja činim nešto što inače ne radim nikad - vadim omot "Californication" i tražim potpis. Mrzim slikanje i žicanje poznatih osoba (zato se i sam rijetko slikam, hehe), ali ovog puta mi je u glavi osjećaj od prošlog ljeta, kad sam "Road Trippin’" i "Parallel Universe" slušao na trajektu u pola zadarskog kanala i sasvim sebično shvatio da su te stvari napisane baš za taj trenutak. I glup sam, cool mi je imati fizički trag iako mi je frajer već ostavio puno više. No, dobro, no big deal, Frusciante se saginje i nešto žvrlja. Thank you, thank you, pogled kroz prozor i ajmo van.

I, kako to na kraju izgleda? Što, autogram? E da se bar kuži da je autogram; izgleda kao apstraktni pokušaj moje nećakinje Marte (4) da dočara potpis specijalista interne medicine. Ni "J" od John Frusciante. Pitat će me ljudi što sam šarao po omotu... Ma, nije htjela radit’ kemijska, pa sam je malo provozao. Tako mi i treba.