031/365, srijeda, 31. siječnja 2001.

LOGARITAM SRCA (2): Sakupljač košarica

(Mali naputak: Svaka sapunica, pa tako ni ova, nema nikakve veze s realnošću sve dok u njoj nešto ne prepoznate. A u ovoj hoćete. Neki već jesu... )

U prošlom nastavku: Opojna snaga Autistinih usana Apstinencija vraća u doba dok su takvi užici bili rijetki i gotovo humanitarnog karaktera. U vrijeme kad je završio studij, pokupio ono malo pokretne imovine, otpilio posljednji Rekettov poziv da ostane i vratio se u svoj mali, rodni grad...

Sve je izgledalo tako slatko u početku – uske ulice, uski bokovi. Žene se smiju kao da su kod zubara. Potražnja za grudnjacima veličine 1 i 2 apsolutno nikakva. "To je moj grad", ponosno je mislio Api, zavaran vijugavim putevima racionalizacije. Vjerovao je da svi znaju tko je on, da je dan njegovog povratka zabilježen u općinske knjige pa će jednom, kad bude zgodno, od toga napraviti kakvu pučku svetkovinu, da svaka cura koja ga očeše pogledom doma grli voodoo lutkicu s njegovim likom i s osobitim se žarom zadržava na međunožju... Mogao je u to vjerovati cijeli život, da nije iz grupe turista poželio preći u degustatore. Api se suočavao s problemima tako što ih je puštao da ge tresnu u glavu. Dobra strategija, samo što on s tim zapravo nije imao baš ništa. Najviše ga je fasciniralo što nikad nije dobio "ne" za odgovor. A opet je "da", nekom nevjerojatnom ženskom magijom o kojoj je uspio ostati neinformiran, bivalo apsolutno isključeno kao opcija. Omiljena kombinacija znakova, signala, batine i mrkve bila je "ako se nastaviš truditi, ako se nastaviš jako truditi, možda, MOŽDA nešto i bude". I dalje su se smijale kao na stomatološkom pregledu. I tražile nešto iza Apijevog ramena.

Život sa starcima također nije bio pretjerano bajkovit. Vrijeme tolerancije i "samo-se-ti-sine-odmori" rutina brzo su iscurili. Api je trebao posao, bilo kakav. Pokušao je nagovoriti nekolicinu znanaca da mu plaćaju po 100 makarona dnevno za takozvani "cjelodnevni boravak". Dotična je ponuda uključivala odlazak na jutarnju kavu, nekoliko pojavljivanja na frekventnim mjestima, te večernji izlazak, sve u ekskluzivnom Apijevom društvu. Stotka + troškovi je, zapravo, bila smiješna cijena za ogromnu dobrobit društvenom imageu investitora. Nitko nije zagrizao na takvu escort službu. Ispred svog vremena, kao i mnoge Apijeve ideje.

Grad je zatvorio svoja vrata iza njega i natjerao ga u očaj. Nije prošlo ni dva mjeseca i gledao je oglase u lokalnim novinama. "Traži se akademski slikar, specijalizacija u kubizmu, za dobro plaćen posao u struci..." Takvo bi se što pojavilo jedino kad bi ga sam platio. A to baš i nije imalo smisla. Zato je skladište papira tražilo fizikalce...

- Zakasnio si, kume! A nešto mi i ne izgledaš kršno. Znaš ti kol’ko teška je ova bala? Ehehehehe, ima tu cijela šumet’na!

Osjećati se jadno nakon što te ne prime na tako odvratno nizak posao, posljednji je znak alarma. Apiju je u glavi trubilo povečerje, ali ne kao prije spavanja. I dok se spuštao niz brdo na periferiji i svakim korakom dalje od mjesta posljednjeg poniženja još bolje osjećao neuspjeh, počela je i kiša. Pa se malo ispred njega zaustavio crveni automobil, vjerojatno s ciljem da ubaci u rikverc i zgazi ga. Prozor je bio spušten kad je došao do njega.

- Ideš dole, do grada? Ajde, povest ću te. Zaboga, pa to je...

U slijedećem nastavku: Tortelino, stari školski kolega u crvenom automobilu, predlaže Apiju da pokrenu neke zajedničke projekte. Nekim čudom zna za njegove radove i može mu pomoći. Doima se kao uspješan čovjek. Što li, onda, radi u tom gradu...