004/365, četvrtak, 4. siječnja 2001.

Real life za neznalice

What the fuck is real life? Zamislite taj paradoks; netko vam nudi - vama koji ustajete u pola osam, brijete se tupom britvom (lice ili noge, svejedno), putujete do posla/ faksa/ škole zajedno s bizarnim eksponatima putujuće ljudske izložbe u gradskom prijevozu, trpite idiotskog šefa i napuhane kolege, jedete kobasice sa zeljem - komad baš "stvarnog", čudesno realnog i neglamuroznog života. Krasno, konačno nešto novo. Lakše je prolaziti kroz zapušteni korov dnevne rutine ako znaš da to i drugi čine. No, jesmo li zaista postali toliko glupi da nam kao dokaz pod nos moraju gurati direktne prijenose nečijeg postojanja?

Trebate recept za život? Mrkvu na štapu koji će vam mediji cijelo vrijeme držati na oku, tek malo izvan dosega? Kupujete li maglu u limenkama? Ili je onaj mali uređaj za praćenje, kakav svi imamo negdje u mentalnom kodu, metastazirao do te mjere da vas zanima baš sve o baš svakome? Tajne službe uskoro će izgubiti ključni predmet djelovanja; što bi se zajebavali s praćenjem bilo koga ako sve mogu fino gledati doma uz kavicu na Internetu ili televiziji. Još kad bi uz obične kamere instalirali i rendgen, život bi bio demistificiran u potpunosti. Zamislite da upoznajete nekog čije navike unaprijed znate napamet; vidjeli ste kako se tušira, kako glumi orgazam, kako čita novine na kojima guli krumpire... Vama je to normalno? Ok, onda sam ja bolestan.

Real life je, zapravo, veća i opasnija fikcija od prave fikcije. Kreira iluziju od elemenata koje ćemo lako prepoznati i označiti kao stvarne, troši bolno prosječne likove i do perverznog ostvarenja dovodi Warholovu ideju o 15 minuta slave za svakoga. Demokracija kaže da svatko može birati i biti izabran, ali to slobodarsko načelo, znamo iz iskustva, najčešće služi kao pozivnica za ulazak u politiku bolesno ambicioznima, frustriranima i korumpiranima. Status pop zvijezde ili predsjednika države ne smije biti cilj, nego posljedica. Ako se penješ na vrh svijeta samo zato da gore zabiješ zastavicu sa svojim imenom, činiš to iz sasvim krivih razloga. Što, nažalost, ne znači da tamo nećeš i stići.

Opa, malo smo ozbiljni jutros. Ma, jutro je ključna riječ - ja sam jedan od onih koji dan može započeti osmjehom jedino ako se budi u cik podneva. Jedno sam vrijeme vjerovao da svijet ni ne postoji prije 7 sati, da se to vrijeme koristi za redoviti ciklus održavanja. Svjetla, kulise, šminka, provjeravanje skripta za tekući dan... uostalom, gledali ste "Trumanov show". Svijet je pozornica, rekao je neki frajer čije mi ime ne znači apsolutno ništa. S obzirom da i potječem s prostora bivše Jugoslavije, po njemačkim kriterijima već ispunjavam dva bitna preduvjeta za međunarodnu slavu. Krasno.

Uglavnom, jedini real life je tvoj life. Ostalo je fikcija.

P.S. Ž, što bi to bilo 69? Nije valjda neka seksualna aluzija, nedaj Bože?