002/365, utorak, 2. siječnja 2001.

Sunce-more-makijato!

Pa, eto, s obzirom da ćemo se družiti sljedećih godinu dana (i ni jednog trenutka više, vi veseli voajeri), možda bi se mogli i bolje upoznati. Ili ćemo to ostaviti za kasnije. Ionako nemam osjećaj da se obraćam strancima; gomila ima lice prijatelja s kojim odlaziš na kavu. Sretna ti nova, frend, ako je već tako...

Aaaargh!!! Prvi radni dan. Još nismo ni provarili svinjetinu, kaput opasno zaudara po alkoholu i dimu, a prvi iz niza "oh kako mi drago opet biti na poslu" osmijeha već se gnijezdi na licu. No, ne treba biti suviše dramatičan; održavanje privida kako je upravo izvanredno što ste opet među svojim kolegama i kako ste se, zapravo, smrtno dosađivali spavajući do pet popodne nakon skromnih cjelonoćnih orgija, ne čini vas odvratnim konformistom. Samo plaća račune svaki mjesec.

I vaš se dragi virtualni prijatelj sprema sjesti na bus i ujahati u Zagreb, lagano se prepuštajući dnevnoj rutini mentalnog brijanja ispred ovog monitora/ zrcala. Ovdje u Zadru mi se već poslovično ništa ne radi, milijun savršenih alibija za lijenost blokira sve aktivnosti, osim dokonih đireva po uspavanim ulicama i već legendarne okosnice dalmatinske turističke i kulturne ponude: sunce-more-makijato. Bilo je pokušaja da se ta letargija uzdrma, ali nekako nije uputno dirati u samu srž kozmičke ravnoteže. Ne smiješ ni pokušati obaviti više od jedne stvari u toku 24 sata. Plaćanje računa preko opće uplatnice je, recimo, u Zadru posao koji se obavlja u tri dana. Shema izgleda ovako:

Dan prvi - ustajanje oko 11 sati uz veliku žurbu. Dolazak na Poluotok u osvit špice (11.45 - 13.00, svakog dana osim, začudno, nedjelje. Pokušajte naći mjesta u kafiću...) Ulazak u poštu i napad hladnog znoja zbog čak 4 babe u redu na šalteru. Kupovina općih uplatnica i odlazak na zasluženi makijato. Ručak i popodnevni odmor. Večernji izlazak i šacovanje maloljetnica. Noćenje.

Dan drugi - ustajanje oko 11 sati bez žurbe. Obračun s burekom. Dolazak na Poluotok točno na vrijeme, odlazak u omiljeni kafić i strateško smještanje na stol blizu onoga na koji će sjesti maloljetnice od sinoć kad im završi smjena u gimnaziji. Kada stignu, ispunjavanje općih uplatnica te ostavljenje dojma zaposlene i, općenito, korisne osobe. Nakon toga pošta više nije usput, a i zakasnilo bi se na ručak. Popodnevni odmor. Utakmica na televiziji. Telefonski razgovor s frendom i dogovor tko će koju sutra navečer. Noćenje.

Dan treći - ustajanje oko 10.30. Nazivanje službe točnog vremena. Znači, ipak je moguće. Nema više zajebancije, ide se ravno u poštu i plaćaju se računi. Poslije toga osjeća se dobro i uspješno barem deset minuta. Pije se VELIKI makijato. I dec kole, nek' se vidi da se ima. Ručak, odmor, pravljenje planova za ludi izlazak. Aktivno učešće u tjednoj predstavi primanja košarica. Sreća da su računi uplaćeni...

Da, primjetili ste, još uvijek se ustručavam otvoreno pisati o vlastitim iskustvima. Ma, di bi ja? Sutra sam ionako drugi čovjek, nakon što se, negdje između Obrovca i Gračaca dogodi glasoviti Velebit Switch i pretvori dokonog dalmatinera u ambicioznog građanina svijeta. Aha. Let's see what happens...

Ante Perković