001/365, utorak, 1. siječnja 2001.

Noć koju je najbolje prespavati

Nova godina?! Znate nešto novo u vezi s njom? Polako, nemojte mi reći: strašno ste se napili sinoć i, ono, baš je bilo super, pravo društvo, odabrano, samo da se nije pojavio onaj idiot sa svojom koketušom, a i P. je bio malo agresivan (mislim, dobro to, ali pištolj mu stvarno nije trebao...). Ili ste, možda, smrzavali guzicu po ulicama nekih europskih metropola, blesavo se smješkali pijanim Česima ili Francuzima, samo da frendovima možete reći da ste bili tamo - a evo tu su i slike.

Ma, ne, pa prošli ste vi sve te pizdarije, i fino ostali doma sa curom, jedan na jedan, mala romantična večer, intimna zabava pod jorgan planinom - niš' pretenciozno. Ali, ona se, naravno, u neko doba morala sjetiti Ivana i Marije na Kubi; "baš smo mogli, nikad me nigdje ne vodiš, vidiš kako Ivan..." Ako pomirbeni seks ne odigra svoju ulogu, sva je prilika da doček završavate već oko pola tri s daljinskim u ruci, dok se ona pravi da spava. A i telka nije ono što je bila, nema više Kiće Slabinca, "Šampanj, Šampanj" u ponoć i Čkalje s maramom na glavi kako sjecka kiseli kupus. Možda se smak svijeta već dogodio?

Nova godina ima jedan veliki problem - precijenjena je. U slučaju milenijskih gluposti, svitanja novog doba i sličnih mumbo-jumbo smicalica, teret očekivanja množimo sa, gle iznenađenja, okruglo tisuću. Dakle, jednostavno se MORATE savršeno zabaviti, ispucati iz sebe svu pozitivnu i negativnu energiju, beskrajno voljeti sve kretene oko vas makar onih 25 sekundi kad im bezočno lažete o najboljim željama, učiniti nešto jako ludo i super pametno, poševiti najboljeg komada na tulumu i pomiriti se s bivšim partnerom (kakva sreća ako je riječ o istoj osobi!). Sve za jednu noć, tu sjajnu "najdužu noć", prema kojoj ostale 364 u usporedbi padaju ničice i poslušno se redaju u nizu ne bi li je opet dočekali s fanfarama. Čisti fašizam!

No, dobro, ne moraju sva otvaranja biti sjajna. Bitna je ta simbolika prvog prvog, pa još nula nula jedan poslije toga - fin niz binarnih brojeva. Sve vrišti početak, jutro u tri poslije podne, bijelo kao papir.

Krenuli smo u veliku neispričanu priču. S 27 godina, 6 mjeseci i 24 dana (last time I checked), kažu ljudi, moraš znati što te čeka. Ja nemam pojma. Postoje stvari koje me mogu zaustaviti, njih ne želim spominjati. One druge, male vrijedne pomagače, očekujem po putu. U ovo doba slijedeće godine, kada ovu binarnu čistinu zamjeni popis inventara stare godine, malo bi toga trebalo ostati isto. I ako se svijet ne pomakne ni za centimetar, u što se nije mudro kladiti, promjenit će se percepcija. Racionalizacija čini čuda i od špek materijala.

Onda, jeste li spremni? Ja nisam. I to mi je, nekako, najljepša stvar u cijeloj priči.

Ante Perković