16.04.1999, petak
Hrvatsku metropolu jučer zahvatio val radničkog nezadovoljstva
Demonstranti nadmudrili policiju
Protestni marš radnika drvne i papirne industrije
Uz jaku policijsku pratnju petsto radnika drvne industrije prodefiliralo Zagrebom
Sjednica Vlade: Jučer najavljeno uvođenje reda u cijene komunalnih usluga
Inspektor Jordanić: Zabranit ćemo poslovanje svima koji zapošljavaju radnike na crno
Miljenko Marinović, voditelj operativne jedinice za nadzor Benkovac i poštanskog ureda HPT-a
Zapečatili su mi stan jer sam istupio iz HDZ-a i prešao u HSLS
Rebelens proračuna: Stručnjaci Instituta za javne financije analizirali ovogodišnji proračun Vlade RH
Čak 37 posto proračunskog novca prolazi kroz Ministarstvo financija, MORH i MUP
U sjeni ratnog okružja: Dubrovnik najveći stradalnik
Zbog Kosova štete veće od 30 milijuna dolara
Suđenje Kordiću i Čerkezu: Zasad traje tajni proces u Haagu
Svi svjedoci optužbe protiv Darija Kordića i Čerkeza su zaštićeni
Žarko Andrić, zamjenik Tihomira Blaškića za djelatni sastav HVO-a srednja Bosna
Ne priznajem sud u Haagu!
Razgovor s Krstom Cviićem
Znanstveni suradnik Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu o krizi na Kosovu
Promocija hrvatskog izdanja brošure "Europska unija u 10 lekcija"
Per Vinther: Prirodni partner Hrvatske je EU, a ne Amerika
Suđenje Šakiću: Jučer svjedočio Ljubomir Šarić
U logoru 3C bilo je i kanibalizma
Razgovor s Krstom Cviićem
Znanstveni suradnik Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu o krizi na Kosovu
- Gospodine Cviiću, kad se tek razvijala vojna intervencija, svjetski su političari isticali kako s Miloševićem, koji je odgovoran za ratni zločin, više ne računaju. Međutim, sada su prognoze opet proturječne - od kopnene invazije pa sve do političkog razrješenja krize - postavlja se i pitanje posustaju li saveznici zbog usložnjavanja rata na Balkanu i jesu li možda nanovo spremni na ustupke Miloševiću?- Ne posustaju niti su spremni na ustupke. No, kao što je poznato, Milošević je jedan od jamaca Daytonskog sporazuma iz 1995. Kao uostalom i Tuđman, s kojim ga povezuje posebna dugogodišnja i danas već, zahvaljujući osobito Hrvoju Šariniću, prilično dokumentirana veza. Baš zato što je jamac za mirovni sporazum u BiH, Milošević i nije stavljen na popis osumnjičenih za ratne zločine. Čak ni unatoč svome do sada najspektakularnijem zlodjelu - masovnom progonu Albanaca s Kosova - on još uvijek za zapadnu diplomaciju nije postao Hitler, dakle osoba s kojom se više ne pregovara i od koje se ne može prihvatiti ni kapitulacija. Miloševićev potpis na dokumentu, kojim Srbija dopušta povratak prognanih na Kosovo pod čvrstim nadzorom NATO-a i istodobno se povlači s Kosova, još bi uvijek NATO-u bio prihvatljiv. Tim više što Miloševiću, barem za sada, nema alternative.
Spas obraza Rusije
- Glavni tajnik NATO-a Javier Solana i američka državna tajnica Madeleine Albright nagovijestili su da je Milošević sada na putu da promijeni stajališta, a da bi međunarodna zajednica zauzvrat mogla pristati i na to da na Kosovu, pored NATO-ovih trupa, ostanu u manjem broju i srbijanske vojne snage. Koliko je to realno?- Istina jest da se očekuje kako će Milošević, koji za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka ipak nije čovjek inata, nego čovjek koji uvijek i nadasve misli na svoj položaj, dakle da će on okrenuti ploču. I to onda kad se uvjeri da zapadni saveznici ovaj put doista misle ići do kraja. Tada bi on možda ipak počeo pregovarati. Međutim, nije realno očekivati da bi u tim pregovorima zapadne vlade pristale na nazočnost većeg broja srbijanskih snaga na Kosovu, a osobito ne, recimo, na granicama prema Albaniji, Makedoniji ili Crnoj Gori. Ali bila bi, čini mi se, tolerirana simbolična nazočnost srbijanskih snaga u sklopu međunarodnog protektorata, koji za NATO sada sve više predstavlja najprihvatljiviju opciju. Time bi se barem donekle spasio obraz i Rusiji kao posrednici.
- Ali time bi se, čini se, poštedilo i Miloševića. Znači li to da ni pobjeda saveznika na Kosovu neće nužno značiti Miloševićev kraj?
- To je, na žalost, istina. Nema nikakva jamstva da će pobjeda saveznika na Kosovu dovesti do pada Miloševića. Do toga će doći tek kad njegovu vlast likvidiraju sami Srbi. Na koncu, bolje je da svijet to prepusti Srbima, pa barem to i dulje trajalo. Inače bismo mogli imati novu legendu o tome da su strane sile srušile srpskog lidera i time spriječile Srbe da učine ono što su sami željeli.
Srbi su na potezu
- Je li prijetnja Rusije da će se uplesti u sukob na Balkanu sada ozbiljnija nego u početku krize?- I jest i nije. Rusija ima i previše problema da bi se mogla ozbiljno baviti Balkanom gdje niti nema važnijih interesa, osim možda gospodarskih. Ali budući da je riječ o tradicionalnoj, sada već izgubljenoj utjecajnoj zoni, pa tako i o nacionalnom ponosu, tu se Rusija osjeća pozvanom javljati za riječ, što podjednako vrijedi za službenu diplomaciju kao i za nacional-šovinističke i komunističke bukače u Dumi.
- Što mislite o koketiranju Rusije, Bjelorusije i SRJ o primanju Jugoslavije u rusko-bjeloruski savez?
- To je potez bez ikakvog praktičnog značenja. Ta "unija" ima mjesto jedino u sklopu kampanje sračunate na to da se javnosti u Srbiji pokaže da nije sama, nego da ima moćne prijatelje koji će joj u borbi sa "zlikovcima NATO-a" priskočiti u pomoć. Te i slične manevre organizira veleposlanik SRJ u Moskvi, inače Miloševićev brat. On to čini uz pomoć Genadija Seleznjova, predsjednika Dume i još nekih drugih. Pravi začetnik ideje je Vojislav Šešelj, koji je tu inicijativu pokrenuo još prije nekoliko mjeseci, kad je posjetio Moskvu.
- Kakvi su, prema vašoj analizi, stvarni politički učinci trotjedne intervencije NATO-a?
- Hoće li NATO prisiliti Miloševića na uzmak, za mene uopće nije pitanje. Iako, pitanje je kada će se to dogoditi. Međutim, ne smije se zaboraviti da je NATO savez koji je tek kosovska situacija stavila na pravu probu. Postojala je opasnost da intervencija poljulja NATO, jer, iako je Amerika dominantna, uzimaju se u obzir glasovi svih članica. Već to što se jedinstvo do sada održalo, unatoč otporima u pojedinim zemljama, veliki je politički učinak intervencije na Kosovu.
- Smjer Miloševićeve ratne propagande uglavnom je poznat. No, što je s propagandom saveznika, kako je ona usmjerena?
- NATO-u je teško u ovom otvorenom društvu voditi klasičnu propagandu kakvu, recimo, vode autoritarni režimi koji drže medije pod nadzorom. NATO pokušava kroz brifinge utjecati na javno mišljenje. No, toliko je kritičan stav medija da srećom teško prolaze pokušaji poput onoga od prije nekoliko dana kad je, naime, NATO htio prikriti činjenicu da je doista bombardirao stambenu četvrt u Prištini. U NATO-u su isprva rekli kako su tu četvrt razorili Srbi i onda pokušali pripisati incident atlantskom savezu.
- Može li se dogoditi da intervencija NATO-a jednostavno ne uspije?
- Ne, NATO je vojnički prejak za poraz. Ako do poraza ipak dođe, neće to biti vojni poraz, nego poraz političke volje. Mislim da do njega neće doći dijelom i zato što ovaj rat neće dugo potrajati.
- Koliko bi još mogao potrajati?
- Intervencija iz zraka vjerojatno će potrajati još dva ili tri tjedna, a zatim se očekuje ulazak kopnenih trupa na Kosovo koje će postupno otvarati prostor za povratak kosovskih izbjeglica. I to će potrajati nekoliko tjedana, tako da očekujem da bi rat na Kosovu mogao biti okončan početkom ljeta.
- Može li se sukob razvijati prema tome da zapadni saveznici na kraju budu prisiljeni uspostaviti patronat nad čitavom SRJ ili će se kriza uspješno razriješiti već ovladavanjem Kosovom?
- Mislim da bi do patronata nad cijelom SRJ došlo tek u slučaju izbijanja pravog rata koji bi dugo potrajao. Ciljevi NATO-a ostaju ograničeni na Kosovo. Za rat protiv SRJ teško bi bilo dobiti privolu svih članica, pa zato do njega neće doći.
- Izuzmemo li načelne razloge za intervenciju NATO-a koji se svode na izbjegavanje humanitarne katastrofe, koji je strateški politički cilj prvog NATO-ova rata?
- Čini se gotovo nevjerojatnim, ali takvog strateškog cilja zapravo nema. To, naravno, ne znači da analitičari i vojni povjesničari neće post festum iznaći bogzna koliko dubokih razloga za ovu intervenciju. Činjenica jest da ovaj rat zapadne vlade nipošto nisu htjele, ali su na njega bile prisiljene. Rezultat će ipak biti proširenje zapadne utjecajne sfere na cijeli jugoistok Europe i time kraj marginalizacije toga područja. U tome će možda biti nečeg dobrog i za cijelu regiju...
Nino Đula
