353/365, srijeda, 19. prosinac 2001.

Mamurluk

Krene to spontano, uopće ne planiraš. Odeš na koncert koji te i ne zanima toliko i pive krenu stizati. Okreneš koju rundu. Pa se stvori još jedna. Pa se popije jedna putna. Pa se krene dalje, do Brazila. Ako u ponedjeljak iza ponoći idem tamo, znači da sam već pijan. Nema pomoći. A tamo, u barčici gdje ti je nekad raskošna konobarica na kraju večeri pekla tost za 5 kuna, nekakav dance contest. Ljudi s brojevima plešu. Atmosfera nije bizarna kao u "Konjima koje ubijaju", puštaju se evergreeni, te se stvari već tako zovu jer svi skupa imamo nešto godina, toplo je i puno popularnih glumaca. Vani, na nasipu, dobra porcija snijega. Zimska idila. Ekipice ulaze i izlaze. Motam se okolo, jako sam pijan. Nije mi se to dogodilo dugo. Ne izlazim puno. Uglavnom šljakam doma. I pijem sokiće. U zadnje vrijeme one koji nude najviše vitamina. Bliži mi se trideseta. Postajem predvidljiv. Rekli smo, da me stave u raspored sportskih kladionica, toliki bi se ljudi obogatili preko noći.

Provod je bio dobar, ali sve je to za kurac kad sutra ne možeš uživati u mamurluku. Ostati u krevetu pola dana, jaukati od sitnih bolova, pripremati se pola sata za odlazak na WC, iskomentirati sinoćnja zbivanja s društvom, svima reći da više ne piješ i koliko si se zapravo sašio. Pa onda negdje oko 6 popodne otići na prvu kavu... Mitologija mamurluka dođe kao cigareta poslije seksa (makar uspoređujem bez veze, jer ne pušim) - nije nužna, ali je neki ljudi vole.

Mamurluk je, također vrijedi istaći, jedan od osjećaja koji te trebaju cijelog. Ne možeš ti sad biti mamuran i raditi po kući, prati prozore i brisati prašinu. Ne možeš jesti, za čitanje ti treba prevelika koncentracija, televizija te nervira, glazba ti je preglasna... Mamurluk te određuje u potpunosti. I zato je grozno kad takav jednostavno moraš nešto raditi. Što se meni dogodilo jučer. Pa se onaj pijani miris iz tri ujutro još proteže kroz dan.