339/365, srijeda, 5. prosinac 2001.

Tko je smjestio Djeda Mrazu

"II već se bliži onaj čas/ kad nama stiže..." Tko? Mister Božićnjak? Zamislite starog Laponca kako dolazi do Hrvatske za Božić 1990., na granici mu pregledavaju putovnicu i darove i kažu:

- Evo, samo da znate, niste više Mraz nego Božićnjak.

- Ma dajte, a kako to?

- Nemojte vi meni tu zašto i kako, to su stoljetni običaji hrvatskog naroda, desetljećima sputavani jugounitarizmom. Šta se ne urediš malo, s tom kosom i bradurinom mogao si i gore proći. Ajmo, fajrunt!

Svi smo sentimentalni prema djetinjstvu, pa si i ja uzimam pravo da mi bude žao Djeda Mraza. Njega fakat nisu morali dirati. Ovako čak i više liči na srpsku inačicu Božić Bate. Makar, možda je bio cilj pokazati da mi slavimo Božić, a ne običan mraz. Nismo neki primitivci.

Preimenovani su i drugi junaci iz djetinjstva; Pajo Patak je postao Paško, što mu dođe skoro kao povratak na puno ime, iako nije bilo neophodno, Talični Tom je Lucky Luke, a ni Mickey Mouse se ne osjeća najbolje. Ni moja zadarska ulica ne zove se više isto. Ipak, komisija je bila dosljedna - ni prije ni sad nemam blagog pojma tko je frajer u čijoj ulici živim. Prvo je bio Josip Kolanović, a zamjenio ga je Ive Senjanin. Srećom, gradsko je poglavarstvo odlučilo djelovati edukativno pa je na pločama najavljivačicama otisnulo i kratak opis radnog mjesta dotičnog. Pa sam doznao da živim u ulici "Ive Senjanina, hrv. junaka i četovođe". A možda je čovjek pisao i epske pjesme, svirao gusle i uzgajao piliće. Samo što nije stalo na tablu.

Reći će neki da nije bitno kako se što zove. Apsolutno, uvijek glasam za sadržaj ispred forme. Ali, Djed Mraz je jedno od onih imena čija ritmika i raspored slogova tako savršeno sjednu u dječji mozak da ih je pravi zločin bez čvrstog razloga dirati. A možda i nije stvar u djeci, možda je nama malo starijima s tom promjenom malo poremećen oslonac u ovim blagdanskim danima. Tko će ga znati, ho, ho, ho...