328/365, subota, 24. studeni 2001.

Stomaraka - in memoriam

Ostajemo bez ogromnog oslonca u životu, a nitko se ne obazire. Prvog siječnja nestat će mjera po kojoj smo određivali vrijednosti. Ne baš sve, ali one materijalne svakako. Netko će reći da je to samo novac, da nema veze kako se zove i koliko nula ima, da se broji ono što s njim možeš i ne možeš nabaviti. No, imati toliki nedostatak sentimenta prema izumiranju naše domaće njemačke marke upućuju na totalni društveni autizam. Mitološko mjesto marčona u pribalkanskoj svakodnevici osigurali su prvi turisti, ili pune gastarbajterske novčarke, ili popularno-znanstvena priča o stabilnosti svega što “Švabo napravi”. U svakom slučaju, stomaraka nas je nekako pratilo cijelog života - njih su rođaci i prijatelji davali našim roditeljima na vjenčanju, njih smo dobijali na knjižicu devizne štednje u prvoj godini života, ali su ih starci potrošili u nekoj od brojnih socijalističkih kriza kad se za kavu, ulje i šečer moralo loviti veze, to je bila novčanica koju nam je neki bogati stric ili ujak gurnuo u ruku prije odlaska na maturalac... Nisam pretjerano star, ali u mom je vijeku Hrvatska promijenila tri valute; dinar, hrvatski dinar i milu nam kunu. Monetarne reforme kojima su čudotvorno odstranjivane nule s novčanica nije bilo uputno ni brojati. Da nije bilo jedine stabilne okosnice, drage njemačke marke, svi bismo postali shizofreni. Ovako je bilo lako - imaš stomaraka kao osnovu, to se množi s odgovarajućim veličinama, a vrlo često i s nulom. Cipele od stomaraka, stanarina od tri stomaraka, gitara od pet stomaraka i tako redom. Cijene u kunama, kad bi ih negdje objesili, obavezno se konvertiraju: “Čekaj, koliko je to u markama?” Neće ni euro proći ništa bolje, ta beskarakterna, unificirajuća umotvorina. Izmišljeni novac. Ali, sila je sila, mjenjačnice već spremaju nove oglasne ploče, zaboravite na 377, 380 i slične brojke. Od Nove godine biti će niže i besmislenije. Svatko bi od nas trebao sačuvati jednu stomarku za uspomenu. Da nisu tako prokleto vrijedne...