322/365, nedjelja, 18. studeni 2001.

Iz poštanskog sandučića drage Eudore

“Jutros uz krafnu i voćni jogurt, konačno se i meni učini da ti je zbilja prokleto teško s ovom kolumnom. Čuj Perkoviću, nakon toliko dana možes si slobodno dopustiti potisnutu savjest.

Previše si nas puta lijepo uzeo za ruku, i kao najsimpatičniji i najiskusniji vodič (takvih je jako malo) proveo kroz svoj život, da bi ti to zamjerali. Previše smo puta i mi tebe odveli u svoj krevet da bi takve sitnice uopće primjećivali. Eh, pa svi znamo da se nakon skoro godinu dana ni noge ne briju baš svaki put.. No, prema tome, opusti se, serviraj jeftine cirkularne poruke i pusti nek traje.”

“Čitajući nekoliko tvojih posljednjih tekstova, skužio sam da me 365 Dana u zadnje vrijeme zapravo podsjeća na "8 1/2" Federica Fellinija. U "8 1/2" bezidejni režiser pokušava snimiti svoj sljedeći film. Tijekom čitavog filma on luta okolo, bez ikakve ideje o čemu će biti njegov novi film. Producenti misle da će snimiti nekakav sci-fi, glumci ga progone zbog uloga, scenaristi mu se tuže da je početni scenarij sranje... A on još uvijek nema pojma o čemu da snima film. Čitav film ("8 1/2") je refleksivan, jer se zapravo radi o Fellinijevom nedostatku inspiracije za novi film. Tako ispadne da je "8 1/2" zapravo film o snimanju samog sebe.

Ti na isti način pišeš 365. Iz dana u dan tužiš se kako ne znaš o čemu bi pisao, a istovremeno sklapaš ugovoru za knjigu temeljenu na djelu koje još nisi završio. Što je najbolje, iz dana u dan pišes o toj knjizi, i time zapravo gradiš sadržaj knjige. Ludnica.

Ajde, samo još malo. :)”