314/365, subota, 10. studeni 2001.

Zimska oprema

Jeste i vi skužili kako se sve u gradu raspadne s prvim pravim danom zime? Pad žive u termometru, iz nekog neuhvatljivog razloga, djeluje kao prvi časnik kaosa - svi su mrzovoljni od trenutka kad napuste krevet, pa posljedično proizvode zastoje, nervozu, gužve, male gradske katastrofe. Zašto tramvaji uvijek kasne (a tako su prokleto krcati čak kad jednom dođu) isključivo po najnepovoljnijem vremenu? Dok se mi pitamo, Murphy se slatko smije. Da, on takve stvari lako objašnjava, iako se nama smrtnicima situacija ne čini tako ozbiljnom. Kako bi bilo da ja ne pošaljem tekstove na vrijeme? Razlog - nevrijeme. Vani trese susnježica, a ja da pišem. Dajte malo humanizma, ljudi.

Zima nam odnosi i subotnju špicu. Treba se uvući u neku zgodnu unutrašnjost, i tu nastaje problem. Prvo, ne možeš vidjeti ni deset posto onoga što vidiš kad si na terasi. Drugo, ne manje važno, terase su eksteritorijalne, jedina veza s matičnim kafićem je konobar, nema glasne muzike, loših interijera i sličnih iritantnih sadržaja. Vidim da su neki ugostiteljski objekti shvatili te jednostavne činjenice, pa stolice uporno ostavljaju pod vedrim nebom. I blagom zaštitom višenamjenskih suncobrana.

Uvijek me zanimalo kada je pravo vrijeme ze božićnu dekoraciju. Običaji propisuju da se skida na Tri kralja, a postavlja za Badnju noć, ali taj koncept nije tržišno opravdan. Treba početi što ranije. A i ljudi vole Božić, to je zgodno doba godine, pa nema razloga da ugođaj ne traje. Predlažem radikalnu koncepciju: kićenje počinje već u veljači. Siječanj moramo ostaviti po strani jer ljudi ionako nemaju para. U Zadru su ovog ljeta nad ulicama visjele univerzalne božićne ribe i mašnice, što dokazuje da se može. Suptilno i učinkovito. Bolje nego da dekoriramo gradove predizbornim plakatima ili slikama umirovljenih generala. Heroja, ne zločinaca. Kojih ni nema u državi.