313/365, petak, 9. studeni 2001.

Mali Ivica o prvom snijegu

Pada prvi snijeg. Tata kaže da je snijeg dobar samo dok pada jer čim padne na zemlju odmah je nevolja. Prošle zime mama je pala ispred ulaza i natukla ruku. Ja svaki dan padam i nije mi ništa. Mama kaže da je to zato što padam s manje visine. I da sam ja njen mali čep. Onda se tata ljuti na nju i kaže da je glupača jer će mi razviti nekakve konplese, pa neću znati s djevojkama i oženit ću se kao on s prvom koja se smiluje. Mama onda kaže da baš nije iza sebe primjetila red i da je ona i prva i jedina koja bi to učinila za njega. Onda se oni smiju i pošalju me vani ili kod bake.

Ove godine je prvi snijeg stvarno samo padao. Kad bi gledao gore izgledao je super, ali je dvorište bilo kao da pada normalna kiša. Zato u njemu nije bilo djece, nego su samo neki stariji skakali oko svojih auta i spominjali antifriz. Ja sam mamu pitao hoće li me voditi na klizanje, kad već ništa snijega nije ostalo dvorištu, a tata je rekao da su to muški poslovi i da trebam tamo ići s njim. Zato sam njega pitao hoćemo ići na klizanje, a on je rekao da nikako danas, ali da možemo on i ja igrati hokej na Play Station. Ne volim igrati hokej na Play Station s tatom jer me on uvijek pobijedi i poslije mi to stalno spominje sve dok ne odem spavati. Mama mu kaže da je veći klinac od mene, a on priča o nekakvom natjecaskom duhu.

Pao je prvi snijeg. Dvorište je puno mokrog lišća. Pala je ona crvena crta u onome što mjeri vrijeme na balkonu. Pao mi je i braco na prvom kolokviju. Sve je dobro dok pada, a čim dotakne zemlju odmah je nevolja.