291/365, četvrtak, 18. listopad 2001.

Plakatiranje

Znate one uspjeh-priče o usponu na hijerarhijskim ljestvicama stepenicu po stepenicu, od portira do generalnog direktora. Ne znam baš nikoga kome se dogodilo, ali je korisno susresti što više varijacija svog posla. U novinarstvu sam, silom okolnosti, upoznao sve karike proizvodnog i prodajnog lanca, nemate pojma koliki je blagoslov kolportirati novine koje uređuješ i znaš napamet sasvim nezainteresiranoj studentskoj bagri. Uvjereni fatalist u tom iskustvu pronalazi katarzu, nedokučivu sreću svjedočenja sudbini svog kreativnog djela. Pa onda istu priču voli ponavljati u drugim prilikama.

Radićeva ulica, Zagreb, nešto iza 22 sata. Situacija: Zele i ja ljepimo plakate za predstojeći koncert, Bojana nam pomaže. Prilaze dva dečka i žicaju cigaretu. Bojana im izlazi u susret, dok Zele i ja za svojim poslom kidamo selotejp i postavljamo naše high-budget plakate (A3 fotokopije na kolor papiru, kume). Momci su, iz nekog razloga, zainteresirani za našu djelatnost.

- E, kaj je to, DJ Eca? (op. a. genijalnim dizajnerskim zahvatom ime benda razlomljeno je u dva reda, tako da su u gornjem slova "dj", a ispod njih "eca")

I što sad da ti kažeš? Nikad mi se nije dalo objašnjavati neke stvari na prvu, malo sam zakopčan i zatvoren, teško mi stižu riječi. Zato se ponudila Bojana, inače liječnica i pedagog kojoj će ova plakaterska epizoda zgodno izgledati u biografiji. Objasnila je dečku namjernu zbrku sa slovima, pa se onda on kao zainteresirao i pitao di je taj Spunk, saznao da je kraj NSB-a, ali baš i nije znao iz prve što je to, i tako smo ih otpratili, ni trenutka prerano. Bojana je poslije rekla kako sam baš odvratan i da nemam sluha za malog čovjeka, te požurila porukom obavjestiti zajedničkog prijatelja o nesretnom razvoju situacije. Zalomili smo prema Tkalči, krenuli staviti plakat, dva i snimili murjake kako legitimiraju prolaznike. Pametan uzmak je bolja polovica hrabrosti, čitali smo još u lektiri, pa smo produžili dalje, a Bojana je rekla da smo, citiram, "šmokljosi". Što vjerojatno i jesmo, ali nećemo nikad priznati. Većina ljudi ne bi ni ljepila te plakate, to nas tješi. Ah, katarzo!