290/365, srijeda, 17. listopad 2001.

Odzvonilo je

Gdje ćete biti ove subote? Na špici, u laganoj šetnji, glavom prema suncu. U dubokoj slamnatoj stolici s kavicom i mineralnom na stolu ispred sebe, zagledani u fine prolaznice. S prijateljima koje inače na viđate odrađivati dopunsku nastavu - što se dogodilo, promijenilo ili ostalo isto. Možda ćete izvesti vani klince, da se gegaju oko prizemljenog sunca. Ili ih odvesti do Cvjetnog na neku promotivnu akciju, gdje Kiki Ugrina urla kao navijen. Ma da, bit će lijepo vrijeme, sunčana, topla jesen, treba raditi nešto vedro i normalno (Mataković ima antologijsku epizodu u kojoj zastavnik Dojčilo Masakrirović prije početka rata u Hrvatskoj kupuje “dvesta lozova” lutrije pod nazivom “Budimo normalni, igrajmo se”, ljepi ih po sebi i dolazi kući ženi koja mu govori: “U, Dojčilo, nešta mi dejstvuješ NORMALNO”). Baš tako. Odite ove subote u grad, učinite to bez razmišljanja. Šetajte, pričajte, pijte, gledajte, komentirajte, smijte se, radite svakodnevne, normalne stvari. Činite to intenzivnije no inače jer će se u vašem neposrednom susjedstvu skupiti drugačije društvo. Bit će bijesni i glasni - zašto ne, to je njihovo pravo, nitko im ga ne smije oteti. Nešto žele i spremni su to tražiti. Onda, smijemo li mi istovremeno izvesti demonstraciju normalnog života, ponašati se kao da nas sve te zapjenjene priče tako malo tiču. Kao da želimo gledati ispred sebe, a ne stalno bacati pogled i energiju kao mreže u dubine vremena. Zakon, moral, grijeh, zločin i kazna - nisu li to više-manje čvrste stvari? Nema tih zasluga koje ispiru odgovornost za zločin. Ili se čak ni oko toga nećemo složiti?

Bilo je vremena kad u ovoj zemlji prosvjednici nisu mogli stići na Trg Bana Jelačića. Veljača 1998., kad je Hrvatska izgledala neobično depresivno i sivo. I dobro je da Zvonari danas tamo stižu bez problema. Nazovimo to napretkom.

Znači, dogovorili smo se, u subotu radite isto što i subotama ranije, ne dajte se smesti. To je osobito važno. A navečer, nešto iza 21 sat, svratite do Spunka, u podnožju NSB-a poslušati dobar bend i lošeg pjevača. Djeca se vraćaju mjestu gdje su svirala prije točno šest mjeseci a datumi su se poklopili slučajno, ako uopće vjerujete u slučajnosti. Dođite, treba nam normalna atmosfera.