276/365, srijeda, 3. listopad 2001.

Šalabahter

Danas bih najrađe od nekog prepisao kolumnu. Onako, kao u školi. Ili - zašto se pretvarati da smo to prestali raditi s punoljetnošću - na faksu. Najvažnije priručno sredstvo u svih 16 godina školovanja je šalabahter, a po njega čak ni ne morate u onaj vijugavi red što se stvori ispred knjižara svakog rujna.

Pokušajmo to prikazati ovako: i bez obzira na radne navike, inteligenciju, praćenje predavanja, dobar kućni odgoj postoje predmeti za koje te ništa ne može ozbiljno zainteresirati. Naš je školski sustav širok u potezu, uči te pucanju iz puške i Gadhijevskim metodama. Možete misliti kako sam se osjećao kad su me slabi rezultati iz bojevog gađanja skoro stajali produžne iz Općenarodne obrane i društvene samozaštite (to valjda danas ne postoji, iako je vrijeme pokazalo da 1989. ipak nismo sasvim uzalud obavili upoznavanje s legendarnom M-48 “tandžarom”). Možda me zajebalo i to što nisam imao od koga prepisati. Ali, ne bojte se, bilo je majstora koji su svjesno gađali u tuđu metu, u ime stoljetne učeničke solidarnosti.

Škola ti treba uvaliti znanje, ali i dati lekcije iz snalaženja. Zato prepisivanje, ili “cheating”, kako to dramatično kažu Ameri u lošim teen filmovima, ne mora biti a priori loše i kažnjivo. Uzmimo ga kao fakultativni, skriveni predmet, svojevrsni back up znanju. A znamo koliko back up stvari može spasiti.

Više od prepisivanja, za čije sam finese, priznajem, bio ili previše smotan ili sam se bojao sramote hvatanja na djelu, cjenio sam u svoje đačko doba drugu kategoriju snalaženja. Teško mi je na nju pribosti jednu riječ, ali evo vam dobrog primjera. Na faksu smo imali, hvalim te Bože, gomilu izmišljenih predmeta s izmišljenim imenima tipa “Sustavi javnog komuniciranja”. To su, naravno, baš zbog nedostatka osnovnog smisla postojanja, bili prilično zajebani ispiti, teški za naučiti jer najteže pamtiš mambo-jumbo od kojeg je vješti profesor sebi isfurao doktorat. I tako, dođe nas 70 na pismeni, pogledamo pitanja, 65 ljudi odmah izađe van, a ja ostanem pisati. Normalno, znao sam isto, ako ne i manje od njih, ali nisam htio odustati bez borbe. Ta su nebulozna pitanja, a za neke sam pojmove tada prvi put čuo, bila izazov mojoj kreativnosti. Koja je tad još radila sasvim fino, pa nije imala problema doslovno izmisliti i frazetinama ispisati cijeli arak trgovačkog papira. Kasnijom analizom utvrđeno je da kod spomenutog profesora u pravilu prolazi trećina kandidata izašlih na ispit. Bio sam tamo. Frajer me niti jednom nije srušio.

(Naputak: ne pišite gluposti u ispitima koje profesori zaista čitaju. To se ne isplati.)