269/365, srijeda, 26. rujna 2001.

Sladoled od peyotla

Konačno sam pročitao nešto duhovito vezano uz svjetsku krizu, na zadnjoj stranici Jutarnjeg naravno. Možda ste i vi vidjeli, gradonačelnik meksičkog grada čije ime pomalo podsjeća na Afganistan poslao je pismo Bushu sa zamolbom da njegov grad poštedi bombardiranja. Uz to, zakleo ga je onim što mu je najvrijednije - političkom karijerom. I, na kraju, ništa manje urnebesno, frajer se zove Castaneda. Valjda je sladoled od peyotla bio malčicu prejak toga dana, jer je, čak i kad su mu rekli da Ameri napadaju tisućama kilometara daleko mjesto, odlučio pismo poslati za svaki slučaj. Sjajan je taj Castaneda, čisto čovjek požali što Hrvatska ima samo četiri pošte koje počinju sa slovom “A” i niti jednu približno sličnu Afganistanu. Kako bi se tek naši općinski vjećnici raspisali.

Jučer sam profesionalno telefonski proćasakao s Butchom Vigom, producentom jedne od onih ploča koje svi moraju barem preslušati, ako ne i imati. Nirvanin “Nevermind” mu je, kaže, promijenio život. Nije jedini, dobar posao je odradio i na nama koji nismo sudjelovali na njegovom snimanju. Vidite kako je život misteriozan i čudotovran - da mi je netko rane 1992., dok sam se razbijao u pogu na “Smells Like Teen Spirit” po rijetkim rupama u Zagrebu koje su i radile i bile spremne to puštati, rekao da ću jednom razgovarati s baš tim frajerom, zaslužnim članom visokog društva rock producenata, sigurno bi bio ponosan na sebe. Eto, otud i gornja rečenica. Baš sam si super ponekad.

Naravno, većinu dana sam si skroz bez veze - samoljubivost je karakteristika besposlenih ljudi i neizlječivih egocentrika. Svaka ljubav treba razloge, razloge treba smisliti a za razmišljanje treba vremena. Osim toga, puno je ljepše kad se sviđaš nekom drugome, to obećava daleko zanimljiviji odnos. Iako stoji i ona da ne možeš voljeti drugog ako ne voliš sebe. Uh, kakva gužva! Kako sam uopće stigao do te teme? Zaboravite da sam išta rekao.