260/365, ponedjeljak, 17. rujna 2001.

Afganistan mora znat, SAD će dobit rat

Generalna proba za potop još traje (uspjela je, mogli bi malo i okrenuti vrijeme), rat još nije počeo, a mogao bi za dva, tri dana. Amerikanci su pošteno dali ultimatum, jest da nema šanse da ga Afganistan ispuni, ali tu je, čisto da se zna. Što će nam donijeti novo krvoproliće? Nisam siguran u pozitivne učinke, ali stoji i činjenica da su ga tražili. Jebiga, vidjet će se, nema puno koristi od mozganja.

U toj psihozi “prvog rata 21. stoljeća”, kako je lijepo rekao Bush (moraju Ameri biti prvi u svemu), zaboravljamo na navršenih 10 godina od “našeg” rata. Jučer gledam svehrvatski izvor zabave, Hrvatski glazbeni program, kad tamo specijalna emisija imenom “Moja domovina”. Sami domoljubni spotovi. I to ne isključivo oni kojih se svi sjećamo (starog Ivčića nisu ni pustili), nego zaista studiozan izbor, izvrstan dokaz da nije bilo ni jednog muzičara koji nije rekao koju o domovinskom. Ono što me, s čisto modne strane iznenadilo je izuzetan broj fudbalerki - jasno da se svi sjećamo povijesne frizure Ive Amulića, ali, stari moj, kakvu je fudbu tek furao Jasmin Stavros. Ili ona dva meketava majstora iz Neki to vole vruće, čija pjesma “Mi imamo snage” zvuči kao da baš nemamo ništa slično. Onda, kad čovjek vidi kako je Mišo Nazionale izgledao svježe i preplanulo, shvati koliko je godina prošlo. Povijesna je šteta što ne pustiše najžešću od svih domoljubnih, legendarne “Čavoglave” i krezubog Thompsona. Jest da se deru “Za dom”, ali zar se sada moramo praviti da toga nikad nije bilo?

Koloplet domoljubnih vratio je uspomene, bilo je dana kad nismo slušali ništa drugo. U skloništu u Zadru, krajem rujna 1991., jedan radio na baterije, konstantne vijesti i “Moja domovina”. Pa “Hrvatine”, za koje je već kružila priča da se puštaju kad našima ne ide najbolje na bojištu. Frendica Sanja pjevala mi je na uho cijelu “Moju domovinu”, pjevača po pjevača. Onda joj je dosadilo, pa je odlučila biti samo Ivo Robić. Zdenka Vučković. Tereza. Šit, samo ne Tereza, to je jebeno glasno. Ok, povukla se i vratila s idejom da ih sve stavi na 45 obrtaja. Barem je trajalo kraće. Konačno, kad mene nije uspjela potpuno izluditi, pobjegla je u najžešćem bombardiranju do drugog skloništa. Ne izgleda stvarno iz ove perspektive. Ipak, sve je još tamo; i zgrada, i sklonište, i vojarne iz kojih su pucali po nama. Čak i Sanja još uvijek pjeva...