261/365, utorak, 18. rujna 2001.

Casablanca

Ljudi, dosta je čemera - ako sutra zbilja počinje treći svjetski rat, moramo bolje koristiti vrijeme. Utješno je znati da ovog puta uzrok sukoba nisu neki naši živahni susjedi, pa nas vjerojatno neće zahvatiti baš prvi val. Možda postanemo neko egzotično utočište, poput Casablance, mjesto ilegalne trgovine i susreta sukobljenih svjetova. Arapi donose hašiš, a Amerikanci coca colu. I od svih barova na cijelom svijetu, ona uđe baš u moj.

Napetost ne mora biti samo politička, što kažete na seksualnu. Večerašnji izlazak može se odlično iskoristiti, predapokaliptična atmosfera idealna je za dobar upad. Kao Boingom u World Trade centar, što bi se u narodu reklo. Naravno, koristite inačicu poznate “ovo nam je zadnja noć - ja sam još samo večeras ovdje” spike, s tim da je ona ovaj put primjenjiva na oba partnera. U toj općoj nesigurnosti, kad nitko više ni u što nije siguran, kad se oko vas ruše simboli modernog svijeta, nije li logično utjehu potražiti u toplom zagrljaju nekog bliskog, pretvoriti strah u strast (primjećujete li, samo dva slova razlike), proživjeti tu noć kao da slijedeća i nije previše izvjesna. Jedan strastveni monolog srušit će godinama građene utvrde. I, što je najbolje, uopće ne morate poginuti kao kamikaza u pohodu. Već je gušt živ brojati gubitke i dobitke.

Zajebana stvar s Amerima kad krenu u rat je da ne odustaju tako lako. Najlakše im je prestati kad pobjede, a za to im nije teško ni kresnuti koju atomsku bombu. S te su strane praktički jednako tvrdoglavi kao i mrski fundamentalisti. Sjetite se samo koliko je protestnih pjesama, demonstracija, paljenja zastave, peace znakova i kontrakulturnih revolucija trebalo da prestane rati u Vijetnamu. Gubili su ga od prvog dana i trebalo im je desetak godina da to konačno priznaju. I onda smo mi primitivni Balkanci jer ratujemo prosječno svakih 30 - 40 godina. Pogledajte njihov zbroj od ’45. naovamo: Koreja, Vijetnam, Pustinjska oluja, zračni udari na Srbiju... Sitne frke niti ne računam, a tu ubrajam i jedan Zaljev svinja, priliku da se još 1960. svijet oslobodi svih budućih ratova. Izgleda da ništa osim konačnog uništenja ni ne može spriječiti ljudske sukobe. Pa, ako je tako... “Dušo, što ti kažeš na sve ovo oko nas? Ludo, ha? A da se mi zavučemo u krevet, napunimo frižider i ne izlazimo tri dana? I meni zvuči dobro.”