257/365, petak, 14. rujna 2001.

Koliko bole štapovi na tuđim leđima?

Javio se opet Zoran, s par riječi objašnjenja priče o makedonskoj radosti. Nema frke, prijatelju, znamo mi te osjećaje. Bit će da sam ja malo čudan, nisam guštao ni kad je NATO opalio po Srbiji. Dobro, tad sam u vojsci čekao početak Vojnih igara, pa su mi prave vojne "igre" mogle poremetiti planove. Što ono kažu o psu i selu...

"Pišem još jednom da pojasnim samo jednu stvar. Na početku ću iznijeti samo jedan primjer: Kad vaš Dinamo ili Cibona igraju s nekim stranim timom, navijači tog tima navijaju protiv Dinama ili Cibone NE zato jer mrze Hrvate, nego jer VOLE svoje igrače i svoj tim.

Tako i o slavlju i radosti kod najvećeg broja Makedonaca. Ja sam vam rekao i u pismu da ne opravdavam pogibiju američkih građana. Samo bolesni umovi mogu uživati u tako odvratnim stvarima. To je nešto najniže i najodvratnije što se kosi sa svim osnovnim normama ljudskog postojanja uopće. Ono što u ovoj situaciji raduje najviše ljudi kod nas je:

Propast američke politike, kako vanjske tako i unutarnje. Oficijalna američka politika je počela sazdavati mitove u svijetu o Americi. Američka politika, a ne američki građani posljednjih je godina počela raditi previše podlih stvari u svijetu. Sada se dokazalo da su previše griješili. Sama Amerika razloge za smrti svojih građana mora tražiti najviše kod sebe. Dobro je pitanje zašto se ovo nije dogodilo u Londonu, Berlinu ili Tokiju. Hoću još istaknuti da su svi poginuli obični ljudi, građani svijeta poput svih nas. Ali tako je oduvijek bilo, NAJVEĆU CIJENU PLAĆAJU NAJNEDUŽNIJI. Netko od njih mora odgovarati pred sudom američke javnosti zbog svojih glupih i nepromišljenih poteza koji su proizveli toliko stradanja i propasti običnih američkih građana.

Isto je i kod nas u Makedoniji ovih mjeseci. Nisu svi Albanci teroristi. Ima i kod njih onih koji su stradali samo zato što nisu podržavali terorizam koji je sprovodila ONA. Za kraj kazao bih dvije makedonske poslovice koje vrlo slikovito opisuju ovu situaciju: "Sto štapova na tuđim leđima uopće ne bole"i "Svaki štap ima dva kraja".