253/365, ponedjeljak, 10. rujna 2001.

Klima-kterij

Ako me sjećanje ne vara, u ovo se doba godine ljudi još kupaju u moru. Nose kratke rukave, sunčane naočale, kratke haljine i duboke dekoltee (u ovom padežu izgleda kao neka norveška riječ). Pokrivaju se tankim plahtama, jedu sladolede i piju koktelčiće sa suncobranom. Možda koji pot pokisnu jer krivo procjene dolazak TOPLE, kasnoljetne kiše. Ali, generalno, ne cvokoću pod jorganom uplašenog pogleda prema čelično sivom danu i niskim oblacima.

Prijelaz iz ljeta u jesen je i inače najtužniji dio godine. Kao da se i priroda, barem onaj njen dio koji imamo na raspolaganju u gradovima, zavlači u krevet i čeka da prođe. Netko će spomenuti mlado vino, jabuke, kestene, zagasite rumene boje... Mala korist od toga, jesen je neko podaničko, neaktivno i depresivno godišnje doba. Zima ima snagu, zna stisnuti kako treba, natjerati da se hrvaš s njom, dok ovdje imaš samo duge uzdahe i laganu predaju.

U ovom trendu zbližavanja godišnjih doba po karakteristikama, apeliram na skraćenje trajanja jeseni. Zapravo, približavanje idealu mediteranske klime - blage zime i duga ljeta (iako je stara fall - ne zovu je Englezi uzalud tako - valjda najčemernija na moru. Turisti odu, ulice opuste, lica se izduže, boja popada s njih kao stara žbuka). I bez temeperaturnih šokova, molim. Ne utječu dobro na radni elan i životnu energiju.

Danas je prvi dan škole. Znam da ne izgleda tako, ali to je krasna institucija. Ako te ne dohvati kakav zalutali metak iz duge cijevi kolege koji nije zadovoljan svojim uspjehom, te godine pamtiš samo po dobru. Ja bih se sutra vratio u gimnaziju, makar kao gost-predavač. Ili, u nekoj futurističkoj varijanti, da turistički upadnem u neki totalno zajeban četvrtak sa sedam sati na rasporedu, kontrolnim iz matematike i fizike, te neminovnim ispitivanjem iz kemije i filozofije. Ono, Schwarzanegger style, sjednem u neki zubarski stolac, pametni gospodin s naočalama učita koordinate i kaže mi kad ću se vratiti u normalu, zatvorim oči, nešto zazuji i - op! - eto me na hodnicima gimnazije, najveći sam frajer i hodam sa Sharon Stone. Ove budale iz Hollywooda bi takav plot još dodatno zakomplicirali, ali meni ne bi trebalo ništa od toga. Možda tek koje markiranje s matematike.