250/365, petak, 7. rujna 2001.

Jedan pas je dovoljan

Svi vole pse, ili ne žele priznati suprotno. Svi se kuže u pasmine, dragaju ih po parkovima, brinu se o njima često bolje nego o članovima obitelji. Naravno, nitko pametan ne može imati ništa protiv ljubavi prema životinjama. Pogotovo kad su tako bezuvjetno vjerne kao psi. No, i bez osvrtanja na jučer opisanu nezgodu naše čitateljice, ima nešto sumnjivo u toj priči. Shvatili ste, nisam od onih koji gledaju emisije o kućnim ljubimcima i pretvore se u pekmez čim im pogled presretne nešto čupavo. U punkerskim danima sam takvu ravnodušnost znao maskirati u neki konkretniji osjećaj (legendarna replika curi iz srednje škole, po uzoru na Iggyevu “I Wanna Be Your Dog”: “Jedan pas ti je dovoljan.” Slatko.), a sada je sve jasno: nije problem u psima, nego u vlasnicima. Znate kako ljudi posjedovanjem određenih stvari kompenziraju svoje male bolne nedostatke. Ne treba biti previše strog prema tome, svi to radimo u nekom obliku; osjećaš se loše, pa si kupiš čokoladu (što možda i nije idealno rješenje ako je uzrok depresije višak kilograma ili neminovni posjet zubaru). Ali, kad u začarani krug frustracije ubaciš živo biće, sve je manje simpatično. I nisam siguran bi li potpisao onu o ljudima koji ne vole životinje, pa čine isto s ljudima. Tko zna, možda se i Hitleru pod nogama u bunkeru motala neka slatka čiuaua. Pse je, generalno, puno lakše voljeti nego ljude. Ili, još preciznije, lakše je zamišljati da ih voliš. Jednom sam hodao s curom koja je, barem se meni tako činilo, imala bolji odnos sa svojim psom nego sa mnom (dobro, možda je problem bio u meni. Ionako nije dugo trajalo.). Pričala mi je kako je njen kako-se-ono-zvao najbolje razumije. Tri opcije su moguće: 1. Ja nemam blagog pojma o nijansama odnosa između čovjeka i njegovog općeprihvaćenog najboljeg prijatelja, 2. Riječ je o čistom primjeru kompenziranja i posve krivom tumačenju toplog, vodenastog pogleda kućnog ljubimca, te 3. Ona je doktor Jojboli. Naravno, prekinuli smo puno prije no što sam imao prilike doznati istinu.

Moguće je da i ja svoju frustraciju sada prebacujem preko mrežice vještim passing-shotom, ali dajte, molim vas, budimo ozbiljni. Ako ih stvarno volite i tetošite kao djecu, koji kurac ih puštate da seru po ulicama? Nema baš smisla, o higijeni da i ne govorimo. Nije kriva životinja, to apsolutno stoji - krivi ste vi. Jebiga, čak i bezuvjetna ljubav nosi sa sobom neki komad odgovornosti.