218/365, ponedjeljak, 6. kolovoza 2001.

Mržnja kao hrvatski life style

Idemo u paralel slalom. Malo Nikolin mail, malo ja. Temu ćete ubrzo i sami prepoznati...

"Kao prvo, svaka čast tvom vičnom peru. Moram ti priznati da sam se iznenadio da nešto tako pitko (mislim na cijelu kolumnu) može napisati jedan obični zaostali, primitivni Zadranin. Nemoj mi se sad osupnuti, te predrasude bi bile nešto što bi jedan "stari ja" mogao izjaviti da sam ostao živjeti u mom gradu. Iste misli su mi naime bile laganini brižno usađivane kao naslijeđe mog rodnog "velegrada" - Zagreba.

Zagreb je bio pupak svega, svi koji su došli od nekud drugdje bili su "seljaci", a ako su mrvu vukli i svoj naglasak bili su meta nenadjebivog podjebavanja. Btw, je’l se ti usudiš svojim naglaskom pričat po zagrebu & je li se brecneš kad te neko prozove dalmošom, a nisi u nekoj konobi, restoranu što vuče na more?"

Nemam se na što brecnuti, tvrdi naglasak nikad nisam imao, a Dalmatinac jesam, ne mogu si tu pomoći previše. Samo, ta me jednostavna činjenica ne čini isključivim niti alergičnim na bilo koga. "Sjećam se i ja kad su na parkingu ispred moje zgrade u naselju veseli momci skakali po svježe kupljenom rabljenom autu nekog nesretnog susjeda koji je ostavio stare _krive_ tablice. Samo tada, davne 1987., nitko se nije trzao na to. Mržnja je bila kanalizirana. Rasla je i stasala, vrlo se prigojila. I šta sad? Čime hraniti mržnju kad više nema Srba? Nekog vraga moraš mrziti. To je moto, to je maksima, to je vrhovni ideal. To je life style Hrvatske u kojoj sada živiš, prijatelju."

Točno znam o čemu govoriš, nitko nikome u ovoj vukojebini ne treba objašnjavati mržnju. To je lakši put, uvijek su krivi drugi, ovim ili onim različiti. Spadam u one koji su srećom iz rata izvukli čitave živote i obitelji, nemam prava govoriti o najgorim slučajevima, ali mržnja nije sposobna proizvesti ništa konstruktivno. Ljubav je glupa, naivna, kontraproduktivna, nepraktična, praštanje je za budale i slabe... Neće se ništa promijeniti brzo, svejedno moramo pokušati.

"Svi koji su "stvarali" novu Hrvatsku stvorili su je vlastitim aršinom; po vlastitoj mjeri - zato su i odgovorni za ono što se događa. A ti i mrvu pametnih ljudi koji su ostali dolje uživajte i pokušajte se i "ovaj put" personificirati sa primitivcima. Mržnja je korov koji se u nas nevjerojatno dobro prima. A raste po svemu; bivšim susjedima, Makedoncu u tenku na rivi, tuđim autima, tuđim kućama i životima. I šta se onda čudis? Da malo popuniš ljetnu shemu? Frka ti zbog jedne registracijice? You must be joking... Zbunjen si? Uzmi šećera i vode!"

Netko se, valjda, mora postaviti i kao čuđenje u svijetu. Lako je okretati glavu, ali iz te priče nema isključenih. Znaš ti to isto kao i ja, nismo mi nikakav problem. Nema personifikacije s primitivcima, treba ih uzimati jednog po jednog, stvarati okolinu u kojoj takvo ponašanje neće biti najnormalnija stvar na svijetu. Polako. Bilo mi je zadovoljstvo, Nikola. Hvala ti što si se javio.