201/365, petak, 20. srpnja 2001.

Ne plaćamo Gotovinom

Nemam ništa protiv ideje da ljudi zarađuju preko ljeta na najrazličitije načine; neka iznajmljuju šupe, prodaju skulpture od školjaka, pišu imena na zrncima riže, prodaju šećernu vunu, štogod, stvarno nije bitno. Ali, uvijek me čudilo kako i zašto prosječna obitelj na ljetovanju odluči naručiti instant-portret svog djeteta baš od lokalnog likovnog umjetnika. Slutim da je to jedna od stvari koje im nikad ne bi pale na pamet da su doma: ej, dragi, vidi, baš bi mogli... I dobiju portret, brzo i efikasno, na kojem ništa osim samog čina stvaranja ne upućuje da se dogodio baš na Jadranu, ljeta gospodnjeg tog i tog. Čudnovato. Što ne bi bila bolja ona prastara fora s postavljenom, oslikanom pozadinom u koju turisti samo ubace glave? Ideja za ovu sezonu, još nije kasno – nađite neku karakterističnu fotku Gorana Ivaniševića, dajte prijatelju slikaru da je obradi ili je isprintajte u jaaaako velikom formatu, napravite pano i postavite na glavni trg vašeg malog grada. Smislite neki prigodni internacionalni slogan (tipa "I’m a genius! Greetings from Goran’s country!"), obucite se k’o u seriji "Velo misto" i dostojanstveno uzimajte turistima po 20 kuna za jedan polaroid. Ako ste politički navudreni i prilično hrabri, predlažem sliku nekog od aktualnih generala, heroja, a ne zločinaca. "Svi smo mi Mirko Norac", "Fuck Off Haag!", "Freedom For My People", "Branka, vraćam se kući, spremi paštašutu", "Sorry, ne plaćamo Gotovinom"... s parolama ne bi smjeli imati problema. A te su slike sad totalno in. Evo, po Zadru, recimo, Ante Gotovina salutira iz svakog izloga. Svako malo stajem i otpozdravljam. Jedini je problem što po vojnim pravilima ne smiješ spustiti ruku prije nadređenog časnika. A on uopće ne pokazuje znakove posustajanja... Zamišljam neku češku obitelj, onako u kompletu, crvene s frizurama iz osamdesetih i okruglastom djecom, kako se pitaju: "A co to je? Dobri vojak Švejk?" Kako im objasniti da je riječ o bitnom djelu lokalnog folklora? Ne možeš im ni povući paralelu s njihovom situacijom, pa ti su se debili mirno razišli sa Slovacima. Mrze se, doduše, al’ zarati se ti brale, nemoj pričat bezveze k’o u crtićima. I koji si kurac uopće doša kad trošiš 27 kuna dnevno? Nije ovo za tebe, aj’ ća bogati, vi’š da ti je muka od sunca. Pusti nas s našom mukom.