197/365, ponedjeljak, 16. srpnja 2001.

Teške teme

Ne bojte se, neću o Vladi. Jučer sam u par navrata okrenuo na prijenos iz Sabora, vidio snuždena lica kojima je teško vjerovati, i vratio se Jamesu Bondu i južnoameričkom nogometu. Uopće nemam pojma što se događa, kriza vlasti ionako postoji, sa ili bez povjerenja izglasanog Račanovoj ekipi. Ove najavljene teške teme više su metafizičke i egzistencijalne. Sasvim ih sigurno otežavaju i objektivne okolnosti, ali one ipak nisu presudne.

Neki dan se okrenem iza sebe, pokret koji ne radim tako često, i skužim da sam diplomirao prije 5 godina. I onda krene; 28 godina, ni dana radnog staža (a šljakam od 17-e), relativna (vrlo relativna) materijalna sigurnost, ali nikakvih nekretnina, sve pokretnine mi mogu stati u torbu, brak i djeca niti na dalekom horizontu... Da stvar bude plastičnija, većina prijatelja mi je takva. Neki su se snašli bolje, neki lošije, ali svi smo tu negdje. Zato sam jučer i svratio do Nore, jedine supruge i majke u društvu, tek da bih shvatio kako ona ima sasvim novi set problema. Apgrejdanu verziju, što bi se reklo. Treba to dijete i hraniti, adio egoizam. Nema više svega što hoćeš kada i koliko hoćeš, netko drugi je važniji u cijeloj slici.

I tako, dok ja brojim svoje kolumne, tekstove, koncerte, knjige i albume, koji put me presječe pitanje brojim li krive stvari. Na +40, u ovom usijanom gradu, s malo zraka u plućima, kratki uzdasi postaju jedini način disanja. A oni su, nekako, zgodno povezani s brigama. Rekao bi Jeff Buckley: "Too young to hold on, too old to just break free and run". Frajer je s 30 godina obučen ušao u rijeku, htio se samo okupati, a voda mu je ozbacila tijelo na obalu 5 dana kasnije. Zbilja ne bih trebao slušati takvu muziku po ovakvom vremenu...

Dobro, da sad ne kukumavčim, još bi mogli i pomisliti kako me ščepala neka teška depresija. Ma ne, dušo, samo sam umoran. Boli me glavu, ne mogu večeras... Treba mi malo morskog zraka, slane vode, suhog pijeska, preplanulih tjela, gologuze djece s lopaticama. Sutra...