194/365, petak, 13. srpnja 2001.

U praskozorje petka 13.-og

Hu-hu. Hu-hu. Hu-hu. Ćip-ćip. Ćip-ćip-ćip. Hu-hu... Dobro, ptice, znam da najavljujete dan, ali morate li biti toliko glasne? Možda ja imam neko jato hard corašica ispod prozora. Dovoljno nabrijane da me natjeraju na začudan eksperiment - ustajanje u pola šest. Makar privremeno, dok se ne napravi dnevna zadaća, a poslije ćemo vidjeti. Kurac, nećemo ništa vidjeti jer ću se vratiti u krevet. Ako gospoda iz Zrinjevca ne počnu kositi travu, susjed ne krene ćekićem na zid i čavle, prekupci ne počnu svoju mantru o krumpirima i paradajzu... Nije lako ostvariti svoj san, čak i na toj prizemnoj razini.

Još koji dan i odoh na more. Koristim taj kontinentalni izraz jer mi izgleda primjerenije od one "idem doma" - nije dovoljno određeno ili je previše određeno ili je taj place called home postao malo ambivalentan. Osim toga, ljeti se ide na more, još bolje u njega. Žestoka i česta penetracija, slana se voda samo otvara i zatvara oko tebe. Jedva čekam.

Sezona je, dakle, pri kraju. Za razliku od turističkih radnika, mi, ajde budimo pretenciozni, intelektualni djelatnici nekako uvijek ostajemo kod rasporeda godine nalik onom školskom. Od rujna do srpnja, uz kolovoz za godišnje, a siječanj za zimsku hibernaciju. Tako nam već šljaka i bioritam, poslije 15. 7. drastično opada radna energija, živac za ljenčarenje i izbjegavanje obaveza opasno zatitra i svaki je pokušaj smislenog rada unaprijed osuđen na propast. Upravo vas pripremam na moguće katastrofalne epizode vašeg omiljenog web-serijala tijekom osobito vrućih, sparnih i izgorenih dana. Kao da već niste navikli... Kako je pametno napisao jedan čitatelj iz Beča, "ljudi koji te vole čitaju te povremeno, a oni koji te ne vole redovito." Znači da me oni koji me uopće ne prate upravo obožavaju. Jednostavna matematička operacija nakon te teze uvjerit će me da sam planetarno popularan. Samo što to još nitko ne zna...

Ali, veseli činjenica da u svijetu web kolumnistike dobijam društvo. Pozdrav kolegici Esteri i pohvale na količini teksta koju je u stanju isporučiti. Ja sam puno škrtiji, ali dolazim češće. Ne znam kojim su je halucinogenim sredstvom lukavi članovi Monitorovog vijeća mudraca uvjerili da je baš super to raditi (mene bi na sličan pothvat nakon stečenog iskustva moglo natjerati samo velika količina najjačeg omamljivača - novca)... Nema veze, neka je nas sve više, još malo pa možemo organizirati kakav sindikat, tražiti bolje plaće, veće osnovice, štrajkati jelom, pisati otvorena pisma pa ih slati u zatvorenim kovertama... Zabavno.