177/365, srijeda, 27. lipnja 2001.

Valcer, i to posljednji

Gledam sinoć "Posljednji valcer" starog The Banda, prvi put nakon deset godina, i skoro da postajem nostalgičan. Mislim, teško mogu žaliti za vremenom kad sam imao 5 godina (film je snimljen 1978., ako se ne varam), ali krasno je vidjeti jedan klasični starinski dokumentarac o klasičnom, starinskom bendu. Moderni, trendovski ljudi danas će ih proglasiti seljačinama i promijeniti program, jer tko to uopće sluša? Kome to išta znači dvadesetak godina prekasno?

Jedna stvar je ključna: čini mi se da je "Posljednji valcer" slika vremena u kojem je muzika značila više, bila teža po značenjima i smislenija. Naravno, element zabave je neizbježan, govorimo o popu, i The Band je dobar dio karijere bio nečiji prateći bend, pa će i na završnom koncertu provozati mali reli između rock’n’roll standarda. I uhvatiti valjda posljednji trenutak u kojem je to bilo moguće učiniti bez ciničnog odmaka. Da ne ispadneš seljačina ili gažer, jasno...

Bob Dylan, čovjek koji je upravo s Bandom napravio neke od najvažnijih stvari u povijesti popa, danas, sa 60 godina, opet pogađa duh vremena u svojoj friškoj pjesmi: "People are crazy, times are strange... I used to care, but things have changed". Koga je više briga, zaista? Tko još traži neku poruku, poistovjećivanje, prepoznavanje u glazbi, tko još prestaje s obavljanjem dnevnih rutina kad čuje nešto dobro na radiju (tko još sluša radio?)... Trebalo bi pregledati srednjoškolske klupe i ruksake, vidjeti pišu li se još citati i parole iz omiljenih pjesama (Top 5 iz moje srednje škole: 1. "We want the world and we want it now" – Jim Morrison 2. "To be a rock and not to roll" – Led Zeppelin 3. "Freedom’s just another word for nothing left to lose" – Janis Joplin, a zapravo Kris Kristofferson 4. "Zaspala je zadnja Ruža Hrvatska" – jebiga, nacionalni zanos 5. "I haven’t fucked much with the past, but I fuck plenty with the future" – Patty Smith)? I što bi to bilo, ako se piše? Ne čini li vam se da se danas muzika sluša iz čisto rekreativnih pobuda, nešto čvršće i žešće kad vam se pleše i neki chill out i ambijentala kad želite opuštanje? Koliki postotak ljudi uopće sluša tekstove pjesama i nije li njihov izostanak iz dobrog dijela moderne glazbe posljedica upravo tog trenda? Možda sam ja paranoik, naravno, to je uvijek realna mogućnost. A možda smo fakat otplesali posljednji valcer...