161/365, nedjelja, 10. lipnja 2001.

Alat za micanje kožice

Znate one ambiciozne siteove gdje je sve super postavljeno, živo ludilo od dizajna, velikim treperavim slovima piše da se osvježavaju svakog dana, a onda, nakon što preletite usmrđene vijesti, ugledate zadnji datum promjene 23. 4. 1998.? To je moja noćna mora na netu. I zato pišem svakog dana. Ali, nije dovoljno napisati, treba i poslati. Što sam jučer zaboravio. 160 je bio gotov već večer prije, jer mi je subota počela u 7 ujutro s dva druga teksta. A savršeno jutro za popit makijato u Zadru samo je čekalo... I tako se dogodilo; nije neko čudo, mora barem jednom. Zakazali su, međutim, oni koji moraju paziti da se to ne dogodi - urednici. Ja ne bih imao blagog pojma da 160 nije izašao, ne mogu baš svaki dan provjeravati situaciju. Srećom, javio se Mario s jednostavnim pitanjem pa je propust tako otkriven. Jasno, kad imate pouzdanog suradnika, nakon nekog vremena ni ne brinete - već će on poslati tekst, nije frka. I dobro djete koji put treba lupiti po guzici.

Ako može biti neka isprika, u petak navečer sam imao skromno obilježavanja ulaska u 28-u godinu života s nekoliko zadarskih frendova. To inače nije običaj, s obzirom da lipanj provodim mahom u Zagrebu, pa je stvar bila prilično ekskluzivna. Da sam htio raditi tulum, napravio bi najveći, kao kad sam slavio 18-i. Ovako je u dostojanstvenoj atmosferi, s dobrim šalama, protekla večer. Društvo me iznenadilo izuzetno originalnim poklonom. Uniseks set za manikiranje korejskog proizvođača "Three Seven". Nisam oimao pojma da se o noktima može brinuti na toliko raznih načina. Kizo mi je izbor nadahnuto objasnio; tražili su nesvakidašni poklon, ne previše jeftin da se održi klasa, dvojbene uporabne vrijednosti i, najvažnije, takve prirode da ga ne mogu samo proslijediti nekom drugom u sličnoj prilici. Pogodak je bio potpun, makar je pregled alata za "micanje kožice" izazvao komentare kako je ipak bolje to raditi rukom.

Večer je mogla biti još uzbudljivija - naknadno sam saznao da su i glasovite maloljetnice M1&M2 bile spremne odreći se svoje anomnimnosti u zamjenu za nekoliko egzotičnih koktela ili običnih hrvatskih piva vulgaris. Na opću žalost, nismo se sreli, što je očito moguće i u tako malom gradu, a zahvaljujući živoj korespondenciji na Forumu, otkrilo se da su sjedile na čeki u centralnom dijelu Poluotoka, baš tamo gdje ih nikako nisam očekivao. Misterija se nastavlja, nije ni to loše...