149/365, utorak, 29. svibnja 2001.

Mojih prvih 15 minuta

Danas sam konačno prevaren od strane vlastite lijenosti. Ili umora, ako baš hoćete. Ispod prozora mi tako ugodno uspavljujuće bruje kosilice i građevinski strojevi još od jutra rana (jeste li primjetili da se neki radovi po cestama, kopanje pa zatrpavanje rupa, postavljanje kablova i slični manevri uvijek događaju u proljeće), da se jednostavno nisam mogao ustati u planiranom vremenu. A i sat me umirivao, sve je cool, možeš još malo, stigneš sve. Međutim, posljednji čas pretvorio se u zakašnjenje jer su kazaljke negdje tijekom noći pojele dvadesetak minuta. I ja ću prvi put u ovoj epopeji zakasniti na svoj rok od 11 sati.

Evo ga, upravo se dogodilo. 11 sati, jedna minuta, nula sekundi (skinuli su Željku Fattorini s 95 automata, sad je neki nemušti frajer kojem se stvarno ne isplati reći ni hvala)... Uvijek me, kao izuzetno odgovornog i poštenog muškarca, zanimalo što se događa kad zajebeš. U nekim poljima života sam to išao i otkrivati, ali deadline sam uvijek poštivao. Možda ti neki demon oduzme sav dar kad jednom zakasniš (nema straha, to se meni već dogodilo). Aha! - upravo su prestali s tom idiotskom kosilicom. Sve je mirno, samo u susjednoj zgradi piči neki odvratni dance (u 11 ujutro? Kakva to mora biti osoba?!). Telefoni još ne zvone (Di je tekst?! Kasniš već sedam minuta!!! Znaš što znači sedam minuta u svijetu moderne informacije i novih medija?), glava me i dalje rastura, sve izgleda sasvim normalno. Nije se dogodilo ništa. Jupi, mogao bih onda kasniti i češće (šala). UGASI TAJ JEBENI KURAC OD MUZIKE, SELJAČINO!!! Ne obazirite se, to ja susjedima. Hehehe.

Povraća mi se. Čini se da je reakcija počela. Ajde, skrati da barem stigneš u akademsku četvrt. Uuuuuuu, lošeeeeee.