142/365, utorak, 22. svibnja 2001.

Umijeće buđenja

Sve bi bilo toliko lakše kad bih to znao. Ustati se točno onda kad naviješ sat, u vrijeme određeno prethodne večeri, dakle, još čiste i racionalne glave. Lako je vama s konkretnim 9-5 poslovima, predavanjima i sličnim obavezama - slobodnjaku je frka baš zato što, kao, ništa ne mora točno tada (osim svakog jutra poslati tekst do 11, ali, hej, ovo je ipak sasvim poseban slobodnjak).

Dobro, evo kako to obično izgleda. Navečer odlučim da više ne mogu raditi, krenem put kreveta s ciljem da nastavim ujutro. Navijem sat na ranih 7 i 30, čisto da sve stignem. Zamislim si to jutro i baš sam zadovoljan. Ustajanje, odlazak po novine i doručak, kavica i eto me oko 8 svježeg i čilog za kompjuterom. Plan izgleda idealno baš svake večeri, iako mi je već jako dugo jasno da imam problem. Jer se, naime, budim aproksimativno dva sata nakon predviđenog rasporeda. Zapravo, netko me zajebava. Uredno se trgnem iz sna u pola sedam, sasvim svjež i odmoran, skužim da je još rano i prisilim se da nastavim spavati. A onda zazvoni sat, ja ga poklopim, stavim u krevet da mi bude bliže i stalno potiče moj zakržljali nerv odgovornosti. Kao, sad ću ja, samo još 15 minuta, ionako nigdje ne žurim, nije tolika frka, obavit ću poslije, samo da se malo odmorim, evo, sve me boli, jednostavno ne mogu iz kreveta. U deset sati i trideset i dvije minute, uistinu nepunih 15 minuta po dalmatinskom vremenu, ispužem do stola i mrtav dovršavam tekst. Kao da nikad nisam spavao. Nema veze, sad ću se ja vratiti unutra.

Ma, znam ja u čemu je stvar - ljenčina obožava spavanje i samo ga je vojska znala natjerati da se ustaje kad treba. Jutro je sjajno vrijeme za obavljanje stvari, kad ga preskočiš i dan ti je začuđujuće kratak. Jebiga, ne mogu si pomoći. Možda su mi baterije oslabile, kao na mobitelu, pa stalno moram na punjač. Evo i sad me izaziva. Problem je što je toliko blizu, stalno dostupan u ovom stanu, skoro da ne postoji točka s koje ga ne vidiš. Ne, borba je uzaludna... Ponovo me dobio... Navit ću sat... Dižem se za sat vremena... Popit ću kavu i opet na posao... Nema frke... Mogu ja to...