137/365, četvrtak, 17. svibnja 2001.

Tuđman se smije!

Svi znate tko je bila Greta Garbo: tajanstvena, prekrasna plavuša za koju se umiralo. Prava diva starog Hollywooda, hladna i nedodirljiva boginja. Bila su takva vremena i takve uloge – najžešči izrazi strasti bili su uzdah i čeznutljivi pogled. Ali, Garbo je bila specifična još po nečemu. Na filmu se užasno rijetko smijala. I prvi put kad su je stavili u komediju, bilo je to 1939., a film se zvao "Ninočka", promotivni slogan je došao sam po sebi: "Garbo se smije!"

Sjetio sam se toga još za prošlih predsjedničkih izbora. Stari Tuđman je friško otišao, a njegov sin – svi znamo koliko frapantno podsjeća na starog (ljubitelji filma sjetit će se i zanimljivog zapleta "Fedore"). Novi predsjednički kandidat, dark horse te trke, najviše je postotaka dobio na šarm, opuštenost i naizgled nebitnu činjenicu da se čovjek zna smijati. Što Franjo, ne moram podsjećati, baš i nije znao. HDZ je u siječnju 2000. imao samo jednu šansu: natjerati Granića da prije osnuje DC, staviti Mira Tuđmana ispred foto aparata, reći mu "Cheese!" i obljepiti zemlju jumbo plakatima sa sloganima "Tuđman poslije Tuđmana" i "Tuđman se smije". Nije išlo. Ali se ta politička fantazma ispunila sada, prije ovih lokalnih izbora.

Spot je urnebesan – prvo vidite starog Mira kako frajerski hoda prema kameri, onako lagano i usporeno. Onda rez na krupni plan i dugi, dugi kadar u kojem se Tuđman smiješi. Malo kruto i nevješto, doduše, ali nije ga imao tko naučiti. E, onda slijedi urnebes – u frajerskom hodu vođi se priključuju, isto tako frajerski, Davor Domazet Lošo, Nenad Ivanković i Andrija Hebrang. Genijalni režiser pruža nam priliku da i njih pogledamo izbliza. Zgodno za tjeralice, pogotovo Ivankoviću koji mi je profesiju bez srama vukao kroz blato poltronstva. Ali ne, oni nam, obučeni kao ljudi u crnom, samo što su svi plavo-sivi, nude bolju budućnost. Kažem vam, ti su izbori smjehotresna olimpijada. Dovoljno je primjetiti da je dobar broj stranaka skužio situaciju pa više i ne gura političare u spotove i na plakate. Naravno, kad su to zadnje face koje ljudi žele vidjeti. Pa makar se i smijali kao da to stvarno misle.