121/365, utorak, 01. svibnja 2001.

Slušaj, Bowie, ako cijeniš dobar savjet...

Intro: Ne znam koga vraga pišem ovo danas kad se nitko neće prištekati na net. Ne bi ni ja da ne moram – pogledaj samo kakvo je vrijeme vani. Zato i držim zavjese sklopljene čvrsto kao djevičina koljena; napast je velika, a mi koji ne znamo za praznike, trudbenici kojima je svaki dan isti, iako baš i ne bi smio biti, hrabro idemo dalje...

Rijetko pamtim ono što sanjam, a kad se to i dogodi, potpuno me zbune slike iz R.E.M. faze. Većina ljudi sebi može objasniti svoje snove, ili, ako to nije slučaj, postoje sanjarice i stare gospođe, bakine prijateljice, koje će im reći:

"Aaaa, zmija je znak da će te netko blizak ujesti za srce. Makar, kad kažeš da je bila žuto-zelena možda i nije otrovnica..." Dakle, volio bih da mi netko objasni slijedeći san:

Nalazim se u velikoj dvorani gdje se održava neki festival (asocijacija na Kontrapunkt – to je jedina očita stvar). Zanimljivo je da je pod drveni, onako brodski. Priličan broj ljudi se muva okolo, a u pozadini, pri samom dnu dvorane, a nasuprot stagea, stoji stol, najobičniji kafanski, i za njim sjedi neki lik. To je David Bowie, odjeven u najgluplji outfit iz osamdesetih – neke vrećaste hlače s pojasom i kratku kožnu jaknu do struka. Ekipa ga uopće ne primjećuje, svi gledaju prema pozornici i ja fino sjedam za njegov stol. Odjednom se za stolom pojavi i Jura, prijatelj iz grupe Svadbas koji, kao i ja, ne zna baš Bowiea dobro. I tako mi jedno vrijeme šutimo, a stari Ziggy stalno nešto žmirka iza naših ramena i lagano zapisuje. Okrenem se i vidim da je na zidu, sasvim slučajno, popis pjesama sa svih albuma rečenog gospodina.

- Što ćete svirati večeras? – upitam ja učtivo.

- Da ti budem iskren, nemam pojma. – odgovori Bowie i nastavi pogledom prebirati po udaljenom spisku.

- Znam da ste na prošlom koncertu svirali...

– tu ja počnem znalački nabrajati, a Jura me upozori da pustim čovjeka neka sam izabere set listu. Bowie se ustaje, srdačno nas pozdravlja, i kaže da je vrijeme. Meni je malo žao što ne možemo još pričati, ali pos’o je pos’o. Sljedeći kadar je na pozornici, gdje se prateći muzičari u sekundi multipliciraju od jednog klaviriste do cijelog revijalnog orkestra odjevenog u bijela odjela s crnim košuljama. Bowie je u sjajnoj formi, koncert je odličan, ja sam u prvim redovima i baš mi je super. Onda se okrećem i skužim da je dvorana s brodskim podom potpuno prazna. Jedino negdje na sredini stoji Jura u svojoj karakterističnoj pozi i puši. I tu sam se probudio. Da li da se zabrinem za Bowievu karijeru ili svoje mentalno zdravlje?