110/365, petak, 20. travnja 2001.

Postkoncertne impresije

Neću više uopće pitati ljude kakvi smo bili nakon koncerta. To baš nema nekog smisla. Jer, najvažnije, točno znam i gdje se griješilo i što se moglo izvesti bolje i kada smo bili šlampavi i neuigrani – privilegiju te spoznaje dijelim samo s još trojicom ljudi, a oni su sa mnom na stageu. Interna spika. Druga stvar zbog koje prijateljski i kolegijalni komentari nisu nikakva pomoć je činjenica da, zapravo, ne govore ništa o mišljenju potencijalne publike. Prijatelji te, valjda, vole zbog drugih stvari, bend je samo nešto što ti radiš, nije nužno da im se svidi. Da sam cijeli život svoje tekstove pokazivao samo uskoj ekipi s kojom svaki dan pijuckam kavice i kužim svijet, o svom pisanju ne bih znao apsolutno ništa. Sudar sa stvarnošću, s onim što, na svoj način, želiš mijenjati, ključna je stvar. A stvarnost nisu dobronamjerni prijatelji, odlični poznanici i uvažene kolege; to je samo dio staklenog zvona. Izvan toga svijet je kojeg treba upoznati, tamo stvari dobivaju ili gube smisao.

Doduše, kakvu je reakciju i očekujem kad mi nitko živ ne kuži ni riječ od tekstova. Znaš ono, dođeš na koncert, bend nešto prži, a dečko za mikrofonom može, po onome što čuješ, pjevati na bilo kojem od slavenskih jezika. I sad ti percipiraj koncert. Stvori mišljenje. Daj sud. Palo mi je na pamet da isfotokopiram pjesmaricu Djece, složim je u malu knjižicu i dijelim ekipi kao molitvenike na misama. "Evo, sada ćemo odsvirati pjesmu čiji se tekst nalazi na strani 7..." Još bi bila fora da svi kleknu na nekim ključnim mjestima. A ono s davanjem mira ionako dobiješ na kraju, kad ti pružaju ruke i kažu da ste bili super, što tako malo utječe na tvoj osjećaj nakon koncerta, da je, zaključili smo, sasvim suvišno.

Dobro, još danas treba odsvirati taj SPUNK, to nam dođe kao javna proba i onda vidjeti što dalje. Studentski dio benda treba spremati ispite, a rukovodeća struktura, s druge strane, treba spremati snimanje albuma. Pa će se, možda, čuti tekstovi. A i mali molitvenik ćemo priložiti. Pjesme su spremne, složene i već ih je strah da nam se ne prestanu sviđati. Vrijeme im je da izađu... Našli smo i producente, s idejama nikad i nismo imali problema, kupit ćemo još nešto opreme što nam fali. Reklo bi se da smo spremni. Samo, ima jedna sitnica. Znate nekog tko bi u nas uložio pišljive dvije tisuće maraka?