109/365, četvrtak, 19. travnja 2001.

Naklapanja prije važnog koncerta

Nemate pojma koliko me ljudi u zadnja dva tjedna presrelo sa zavjereničkim osmjehom na licu i nekoliko prikladnih pitanja o životu i genezi grupe Djeca. Svi su rekli da dolaze u "Močvaru" na koncert. E, pa to je danas. Nakon što izgubiš nevinost, obično se trebaš dokazati kao ljubavnik – biti dobar u svim prilikama i sa svim partnerima. Ono što ti se ne da odradiš na rutinu, ali u igri uvijek moraš uživati. Jer, nekako, o tvom osjećaju ovise i osjećaji drugih.

Jučer smo imali tako maratonsku, iscrpljujuću probu da me danas sve boli. Kao nakon teškog fizičkog rada: noge su drvene, leđa ukočena, ruke teške. Izuzetno je zabavno kad nas prijatelji požele posjetiti na probi misleći da je to jedna krasna, opuštena zajebancija, donesu nekoliko piva, udobno se namjeste i onda dva sata slušaju kako mi ponavljamo jednu i istu stvar. To je ako imaju sreće, inače će svjedočiti mučnom uvježbavanju samo jedne fraze ili melodijske linije i opakom natezanju između onoga koji ideju prenosi i onoga koji znanje usvaja. Zašto ovo, mogli smo ono, ili da probaš ovako, ma ne, bolje je bilo prije... A sve ne bi li pjesma prodisala kako treba.

Najveća je pogreška, ipak, na probu dovoditi cure. Moja bivša se, recimo, smrtno dosađivala kad bi zalutala s nama u prostoriju i nakon takvih iskustava bila sklona žestokom bodrenju. Slabiji karakter davno bi odustao od glazbe uz takvo drukanje, ali u ovoj priči za njih ionako nema mjesta. Cure, dakle, trebaju dolaziti na koncerte, da ili shvate kolika ste faca ili, u slučaju debakla, potaknu svoj majčinski instinkt i priviju vas na grudi (tamo vas mogu primiti i nakon uspješne svirke, ali s drugim konotacijama). Primjeri bezrezervne potpore užasno su rijetki, nemojte ih tražiti. Ipak, u tom se kontekstu uvijek sjetim svog bivšeg gitariste Danijela i njegove bivše cure Tamare. Snimamo mi, tako, prije jedno tri godine svoj prvi demo, iznajmimo prostoriju na 4 sata, namještamo se, sviramo, ponavljamo, sedmi je mjesec i ona zagrebačka, ljepljiva i bolesna vrućina, 6 ljudi sa zakuhalim pojačalima u 10 kvadrata bez prozora i ventilacije. Riječju, pakao. I svo to vrijeme potpunog kaosa Tamara sjedi u nekom kutu, ne troši ni riječ, ne prigovara, ne širi negativnu energiju. Na kraju, kad smo završili i polumrtvi krenuli doma, ona nosi Danijelovu gitaru. Čudo! Pitate me zašto je bivša? E, to je već sasvim druga priča. Toliko o savršenim vezama...