102/365, četvrtak, 12. travnja 2001.

Košarka

Zove jučer Dino, a bio je zbilja naporan dan, da idemo na utakmicu. Zadar-Split, polufinale Kupa. Isprva mi se nije išlo iz nekoliko očitih razloga: kiša je bila urnebesno dosadna, a već sam je trpio desetak sati, Zadar je ove sezone bolno prosječan, a uspio je rasprodati i cijelu prvu petorku juniora, i Dino je iz Splita pa će mi neminovno piti krv nakon što njegovi pobjede. No, onda sam se sjetio da volim košarku, da me u Ciboni nije bilo barem pet godina i da bi, zapravo, baš bilo zgodno pogledati tekmu. Pa sam otišao...

Prva stvar: prava je sramota da na finalnom turniru nacionalnog kupa u dvorani bude jedva tisuću ljudi. I to s cijenom ulaznice od svega 20 kuna za obje utakmice. Nije ni čudo da nam košarka stagnira kad je ozračje takvo. Doduše, ja se javljam, a koji put mi je teško gledat basket i na televiziji. Dobro, nećemo sada u sociološke rasprave – ovo pišem prvenstveno ne bih li ostvario dječački san: biti sportski komentator. U međuvremenu se, jebiga, u moždanim kanalima nakupilo cinizma pa bi moj izvještaj izgledao ovako:

Zadar je u utakmicu krenuo odlučno i taktički osmišljeno. U trećem napadu Pejčinović, centar, sa 7 metara čeznutljivo gleda prema košu. U slijedećoj prilici, s otprilike iste udaljenosti, Pejčinović, centar, odapinje tricu. Dvorana se dobro zabavlja. Moj prijedlog da se centrima iza crte 6,25 kao pogodak računa i dodir obruča ne nailazi na razumjevanje. Split igra slabunjavo, ali lakoćom drži prednost. Kad je Zadar posljednji put bio prvak, davne 1986., trener Vlado Đurović je nosio brčine. Ove sezone uprava kluba mudro je angažirala još jednog trenera s brčinama koji se isto zove Vlado, ali nekako nisam siguran da će to biti dovoljno.

Vlado je, inače, grozno živčan – cijelo vrijeme hoda gore dolje uz aut liniju i kreše bogove. Početkom treće četvrtine, kod minus 15, mijenja Krunića Baldwinom. Krunić mu se, pri izlasku, unosi u facu i s tribina ne izgleda da pričaju o poštivanju autoriteta. Brojna skupina "Tornada", njih točno 6, fatalistički pjeva "Que sera, sera", a poslije skreće i u obrade lokalnih hitova. Takav smo mi narod, ni u najtežim trenucima pjesma neće s usana. No, na parketu se nešto počinje događati. Zadar ubrzava igru, stišće obranu, a Split se, unatoč potpunoj kontroli utakmice, počinje gubiti. Pet minuta do kraja imamo egal. Ni jedna ekipa ne izgleda kao da je u stanju završiti utakmicu; promašuju se čisti ziceri, slobodna bacanja, trice ulaze samo nakon sučeva zvižduka... Zadar je ipak manje loš u završnici, ali živi opasno sve do posljednje sekunde. Konačni rezultat: 74:72 za momke iz Jazina, prva pobjeda nad velikim rivalom ove sezone. Vladajuća šestorka iz "Tornada" ima cijelu tribinu za pobjednički ples.

Dino, u žutoj kabanici, i ja, u plavo-bijeloj Adidas vjetrovki, poslije idemo na pivo. Čista sportska idila.