086/365, utorak, 27. ožujka 2001.

Tjedan mladog hrvatskog poduzetništva: Firma

OK, sad kad ste me bolje upoznali, bacimo se na bitne stvari. Moja firma. Nije baš moja, pravno gledano samo radim u njoj, ali moraš je osjećati kao svoju da bi nešto napravio. Tamo samo, uostalom, puno više nego doma. Prije šest godina, još sam bio apsolvent, kolega s faksa me doveo u ured. Šef, tajnica i još troje ljudi, tek su počinjali. Zastupstvo, distribucija i prodaja, higijenski ulošci, kozmetika i slično. Nije mi se činilo posebnim. Puno rada za malo para. Nije mi se sviđao takav početak. I tu sam se drugi put zajebao. Tri godine kasnije, kad sam opet sreo kolegu, skoro me zgazio na cesti u svom službenom Audiju. Di si, što se radi, ajde dođi kod nas, proširili smo se malo, dobrih ljudi nikad dovoljno. Mislio sam da sam promašio adresu, imali su portira, kamere, alarme, vozni park, kilometar hodnika do šefove kancelarije. Tajnica je, doduše, bila ista, a moja veza je postala treći čovjek firme. Što u životu znači kriva procjena; dok sam se ja jebao s državnim firmama na rubu propasti, tu se izgradilo carstvo. Jedna je stvar kad ga pomažeš graditi, a sasvim druga kad nakon svega u njemu tražiš ekonomski azil.

Hijerarhija je u svakoj firmi osnovna stvar. Veliki šef je good guy, dobar policajac kojeg rijetko viđaš, ne obraćaš mu se osim u prijekoj potrebi i sklon si misliti da sve krive korporativne poteze zapravo radi netko drugi. Recimo, direktor za razvoj i ljudske resurse je u pravilu najomraženija osoba. Slučajno je tu funkciju obavljao moj šul-kolega, ali ni ja nisam ostao imun na virus mržnje koji se širio uredima iza njega. Tako je to kad obavljaš prljavi posao, kad moraš nekog zakinuti za godišnji, drugom reći da nema slobodno kad misli da bi trebalo, a prijatelju s faksa savjetovati da, ukoliko ne može podići prodaju tijekom radnog vremena, slobodno ostane u uredu dok stvari ne počnu šljakati. Direktori sektora su obični gnjavatori koji se ponašaju kao da svaki vodi zasebnu konkurentsku firmu. Ne možete ni zamisliti koliko je ulošcima važno potući šampone.

Penjao sam se polako i sad sam viši referent za prodaju, što uopće nije loše. Još dvije godine i direktor sektora. Svoj ured, svoja priča, možda i paketić dionica i ulaznica za visoko korporativno društvo. Imam 28 godina, provodim najmanje deset sati u firmi, najmanje 6 dana tjedno. To se mora isplatiti. Šef me već počinje ispitivati o privatnom životu, pitanje je vremena kad će Davorku i mene pozvati na večeru u svoj dvoetažni stan, 150 kvadrata čistog Hollywooda. Još kad dovršim magisterij, za što nitko u firmi do sada nije imao vremena... Nemam ga ni ja, da se razumijemo, ali ću ga već nekako kupiti. I poslije prodati uz najpovoljniju maržu, bez rabata.