085/365, ponedjeljak, 26. ožujka 2001.

Tjedan mladog hrvatskog poduzetništva: Kako se postaje TO?

Dobar dan, ja sam mladi hrvatski poduzetnik. Ali, ovo nije igra detekcije, nikakav smiješni kviz. Nema se tu što pogađati. Sreća nema ništa s tim. Za moj posao stvari treba ZNATI. Meni je sve bilo jasno još u vrtiću. Gledao sam svog starog kako se muči s plaćom službenika (tada nisam ni znao da radi nešto tako jadno), kako se rasteže od prvog do prvog u minijaturnom stanu, kako ga stara vara s predsjednikom kućnog savjeta (poslije sam pazio kad se vraćam iz dvorišta), a sve zbog njegove gluposti. Trebao je samo ući u partiju i penjati se. Susjedi su to radili, stric je to radio, svi pametni su to radili. Stari nije bio među njima. Točka. Sve što sam trebao znati naučio sam vrlo rano.

Naučeno treba primjenjivati. Od malih nogu. Ne biti predobar. To je sumnjivo. Višak neprijatelja. Ali, ne smiješ se ni spuštati puno ispod vrha. Ne trebaš biti prvak da bi otišao u Evropu, zar ne? Praktično to znači da nisi predsjednik razreda, nego blagajnik. Kad se primate u pionire ili dolazi štafeta u školu, ne nosiš ništa, ali si odmah do onog tko to čini. Odličan učenik koji ne ide na natjecanja i, za razliku od beznadnih štrebera, zna zabiti i u sportu. Sa svim dobar, ni s kim najbolji. I ide to. Nema greške.

Još jedna stvar – kreativnost se ne isplati. Ili se isplati suviše kasno. Sve je napisano, samo treba slijediti pravac. Zašto se zamarati izmišljanjem. Zato sam upisao ekonomsku. Idealna škola za mene. Stavlja fokus na bitno; brojke, brojke, brojke. Ono s čim moji nikad nisu bili na ti. Sreća da je to prestalo biti važno. Stizalo je neko čudno vrijeme, kad je sve izgledalo moguće. Upišeš se u školsku omladinsku organizaciju, nadaš se crvenoj knjižici prije fakulteta, a onda se stvari okrenu, pojavi se HDZ i odjednom postane mjesto gdje trebaš biti. Zbunilo bi nepripremljene, ali ja sam ZNAO. I na vrijeme odigrao sve poteze. Kad sam napunio 18 moje srednje ime bilo je perspektiva. Odličan na maturi, treći na prijemnom za Ekonomski faks, tajnik mladeži u gradu s dobrim vezama na nacionalnoj razini, auto kupljeno od donacija pristiglih iz dijaspore. Ništa nije previše za ostvarenje svetog cilja.

Onda je počeo rat. Strahota. Ali, i tu se trebalo snaći. Organizirati prikupljanje pomoći na fakultetu, uzeti izbjeglički karton, izgledati zabrinuto u pravim prilikama. I paziti na greške. E, tu sam prvi put pao. Zaboravio prvo pravilo. Poželio previše prebrzo. Svi su krali. Netko je morao stradati. Ja sam bio idealan izbor. Ambiciozni klinac iz provincije. Lupili su me po prstima zbog pronevjere stranačkih resursa, iako je bila riječ o smiješnoj sumi. Ali, nisam pazio. I danas mi je drago. Politika ti treba biti samo sredstvo, a ne cilj. Malo sam zamijenio teze, bio sam premlad. Taj je pad, svejedno, početak mog pravog uspona.