072/365, utorak, 13. ožujka 2001.

I ja sam dio unutarnjeg duga

Neka je frajer otišao u Milano, prošetat cipele po velegradskom asfaltu (baš je Pavle dobro rekao da su svi gradovi isti ako samo gledaš na pod ispod sebe). Neka se malo kurči jer je svima kao super što je vidio PJ Harvey, a oni nisu, i kako je to fora ići okolo i gledati koncerte. Aha, to je genijalna fora, ali je malo bed dan poslije jesti pommes frittes s majonezom za ručak i kruh s maslacem za večeru. Zato što... KASNI!... jebeni... HONORAR!...

Nisam nov u ovoj igri; plaćalo me u životu i stječenim iskustvom i profesionalnim probitkom i ukazanim prilikama i rukama po ramenu i studijskim putovanjima i društvenom koristi i općim dobrom i slavom i spremanjem priča u zimnicu da dočekaju unuke... Samo rijetko i neredovito novcima. A nije da nisu htjeli, uvijek bi nešto iskrsnulo i uvijek bi sve trebalo biti ispravljeno već slijedećeg mjeseca. Moja je greška što, i uprkos mnoštvu takvih doživljaja, nisam naučio utjerivati pare, biti bezobrazan, agresivan i grub, slati ljude u razne materine ili makar biti toliko ljigavo dosadan da me plate ne bi li se riješili napasti. Ne, ja obavim posao, uglavnom najbolje što znam, i onda naivno očekujem ono što mi po kozmičkoj pravdi i listama honorara pripada. Saki, saki – rekao bi Cartman.

Upravo sam postrojio sve ugovore o djelu koje mi je poslao jedan od mojih poslodavaca. Duguju mi ukupno tričavih 3642 kune i 90 lipa, a zanimljivost je u tome što ugovori leže na mom stolu dobra dva mjeseca, uredno ispunjeni, potpisani i ovjereni, s naznakom "ODMAH" uz rubriku ISPLATA. Prvi od njih, faktografije radi, zaključen je nedavnog 03. studenog prošle godine. Drugi, a po važnosti prvi poslodavac barem ne šalje takve teasere, ali mi je svejedno kratak sitnih osam iljada. Još kad mi (i ako) država povrati porez (daljnjih pet iljada), bit ću jedan od najbogatijih ljudi na papiru. I jesti delicije od krumpira (a šta je drugo održalo Irce kroz žuljevitu povijest?) i suhe tjestenine.

(Da izbjegnemo nesporazume, važno je pripomenuti da sintagme "jedan od mojih poslodavaca" i "drugi, a po važnosti prvi poslodavac" ne opisuju časnu i poštenu ekipu Internet Monitora, jedinog partnera kojemu zapravo ja vraćam dug. Eto, i to je moguće.) Ako se prepoznaste u mojim tegobama, obucimo svi majice s natpisom "I ja sam dio unutarnjeg duga", srastimo u potpunosti s problemima zajednice, uhvatimo se za ruke i zaplešimo kolo na poznatu melodiju. Pa nek’ iz srca, poput lavine koju bi samo Janičine skije mogle ukrotiti, krene pjesma: "Podignimo uvis čela, mi junaci rada svog, s nama slavi zemlja cijela, da nam živi... živi... rad!" Kakav narod!