071/365, ponedjeljak, 12. ožujka 2001.

Tisuću milja za PJ Harvey

Putovati 13 sati vlakom tek da bi stigli odgledati koncert dug 60-ak minuta i onda putovati još 13 sati istim vlakom u suprotnom smjeru u očajničkoj želji da se združite s vlastitom kupaonicom i krevetom, do neke mjere dovodi u pitanje ljudsku izdržljivost i smisao za zdravu logiku. Ali, isplati se. Prvo, takav je pankeraj uistinu šarmantan, barem iz drago-mi-je-da-sam-doma perspektive. Drugo, Milano je OGROMAN, jako lijep i prilično praktičan grad – kad napustite svoj ću-ću na njegovom kolodvoru (a to je zdanje u kojem bi naš Glavni eventualno mogao odigrati ulogu kakve čekaonice za drugi razred), možete se ili uplašiti veličine i dobiti sindrom Ivica Kičmanović ili osjetiti svijet kako se otvara ispred vas. Naravno, velegradi ti uvijek pružaju dovoljno prilika da ispadneš seljačina; pokušaj se snaći s aparatom za metro karte kad ti iza leđa dahće gomila digića u strahu da ne zakasne na zadnju liniju baš zbog tebe, nespretne seljačine. Pavle, Jura i ja taj smo ispit snalažljivosti više ili manje uspješno riješili, a nakon silnih peripetija smo upali i u dvoranu Palalido, što nam je omogućilo da doživimo treće i najvažnije opravdanje ekstremne utrke "1700 km u 40 sati". Polly Jean Harvey. Kraljica.

U Milanu sam bio dva puta i u oba navrata mi je sreća, uz niz drugih okolnosti, prilijepila "photo pass" s kojim sam prvo Pagea i Planta, a sad i PJ Harvey neko vrijeme gledao s dva metra udaljenosti. E sad, takva bliskost s mladenačkim idolima može otkriti i ne toliko ugodne stvari. Jimmy Page me, recimo, loše ofarbanom kosom i podočnjacima užasno podsjetio na Đorđa Marjanovića. Ali, s PJ je situacija bila posve suprotna. Zajebite svoje predrasude, opravdano stečene na temelju ranijih pojavljivanja ove gospođice u vašim vizualnim perceptorima: PJ je upravo prekrasna. Ono, nikakva frka odvesti je na tulum gdje svi vaši frendovi furaju vrhunske modele. U crvenoj haljini, na crvenim štiklama, s crvenom maramom oko vrata, žena je izgledala magnetično. Jer, nije stvar u tome što ona ima, nego kako to nosi. A ona to radi toliko dobro da će barem jedan čovjek prerušen u fotografa dva metra ispred nje jednostavno spustiti aparat na prsa i gledati je začarano, dok se oko njega, kao oko mirnog oka oluje, guraju i stišću ostali pripadnici foto voda sedme sile u potrazi za savršenim kadrom. Koncert je bio izrazito kratak (PJ se ispričala teškom gripom, zbog koje je organizator zamolio publiku da ne puši u dvorani), ali i izrazito dobar. Makar mi, od kad sam slušao Rage Against The Machine prošle godine, svaki slijedeći koncert zvuči za nijansu pretiho. No, između politički angažiranih muškaraca i emotivno angažirane žene u 9 od 10 slučajeva biram potonje. Svaka dobra revolucija počinje iznutra.