066/365, srijeda, 7. ožujka 2001.

Važna obavijest: Omiljena web sapunica Logaritam srca ove srijede neće biti emitirana zbog tehničkih razloga. Obustava rada pokrenuta od strane sindikata scenarista privremeno je onemogućila normalno odvijanje serije. Nadamo se da će do slijedeće srijede obje strane iznaći zadovoljavajuće rješenje ovog sukoba, te tako prestati sa zakidanjem publike. Molimo vas da uvažite naše isprike. U zamjenu za uobičajeni sadržaj nudimo nastavak glazbene trakavice iz prethodnih dana.

Knockin’ On Heavens Door (Coming Out, onaj nastavak kad se već svi pitaju koliko to više ima smisla)

Moram vam ispričati još i ovo; kad sam, kao, nešto i naučio svirati, demokratsko okružje u razredu dopuštalo je da tu i tamo prezentiram svoje nemalo umijeće dekonstrukcije nekad pjevnih i milozvučnih hitova. Jasna je svirala najbolje, ona je bila nedostižni autoritet za Zeppeline. Žensko pismo upražnjavala je Ivana, čiji su falseti sjajno podražavali vokale Joan Baez, a Joplinkine pjesme vodili tamo gdje inače ne svraćaju često. Kako sam tada bio punker, moje se instrumentalističko neznanje lako dalo ideološki opravdati. Kad sam negdje pročitao izjavu Joe Strummera iz The Clash: "Ili svih 6 žica ili ni jednu", osjetio sam religijsko uzbuđenje i pronašao dodatni motiv za žestoke obračune s nedužnim strunama (puno godina kasnije, moj prvi gitaristički partner Danijel, znao je reći: "Lupaš po gitari kao da nije tvoja."). Možete onda zamisliti kako je zvučao moj "Knockin’ On The Heavens’ Door", nehotice lišen jednog od velebna 4 akorda, više ili manje jedino što mi je preušutni razredni dogovor dopuštao svirati.

No, incident koji se dogodio na kraju trećeg razreda zauvijek je poremetio krhku ravnotežu takvog suživota. Opraštali smo se od profesorice engleskog, jedne zaista fine žene, donijeli gitaru na posljednji sat i počeli sa svojim točkama. Jasna je odplela "Stairway To Heaven", Ivana uvjerljivo interpretirala "Bobby McGee" i neku Baez tužbalicu, a onda je par milosrdnih glasova zatulio "Dajte malo Anti", ja sam razmaknuo kosu i počeo svoju hard core verziju Dylanovog klasika, nešto ispeglanu za potrebe posebne prilike. Mislim da nisam stigao ni do prvog refrena kad se odnekud pojavila Ivana, a njoj se tih godina nije valjalo zamjerati, isčupala mi gitaru iz ruku (valjda je previše cviljela), i rekla nešto kao "daj, brate, nemoj više, ja ću". Ups! Mora da su mi tada izrasle magareće uši, kao u crtićima. Sreća da sam bio punker, pa sam i takav debakl mogao ideološki opravdati. Hvala ti Bože na sitnim uslugama...