065/365, utorak, 6. ožujka 2001.

Kako su se rađala Djeca (Coming out vol. 3)

Kako se to dogodilo? Eh, da bar mogu uprijeti prstom u onaj pravi, veliki, monstruozni razlog. Sjećam se da mi nije trebalo ni deset godina ove inkarnacije za osnivanje prvog benda. Zvali smo se Fant, svirali apsolutno nekonvencionalne instrumente (solaže na ravnalima i ptičjim krletkama), i, naravno, imali vlastiti autorski materijal. Moglo bi se reći da smo bili pravi boy bend, godinama prije svog vremena. Imali smo sve elemente potrebne za slavu: izgled (apsolutni kreteni), odgovarajući broj i boju (pet komada, dva plava i tri tamna), više i manje glasno pjevanje (unisono urlanje), i uklapanje u tada aktualni glazbeni trend ("Achu Machu Kachu Pachu", naša prva pjesma – ne pitajte me što znači - naslanjala se na veliki hit te godine, "Afriku" grupe Toto, ali i "Afriku" Zdravka Čolića). Nažalost, brzi uspjeh (veliki nastup na Karlovoj terasi pred začuđenim i nevinim kupačima), Fant je doveo do brzog raspada već nakon prvog snimljenog EP-a (izgubio sam tu kazetu i teško da ću je ikad prežaliti). S ove vremenske distance, znajući da je kraj Fanta bio i kraj glazbene karijere 4/5 njegovih članova, može se reći da se zna tko je ispao Robbie Williams tog kunjskog (od Tkon, otok Pašman) Take Thata. Jebote, ubit ću se od smijeha.

Bilo je i pokušaja stjecanja formalne glazbene naobrazbe. Majka me je, bez mog blagoslova, upisala na trubu u šestom osnovne, jer je negdje čula da puhanje u pisak pouzdano liječi bronhitis i pridonosi fizičkom razvoju boležljive djece. Taj je debakl trajao jednu školsku godinu; relativno kratko u apsolutnom vremenu, ali gotovo cijelu vječnost u sporom ritmu djetinjstva. Nisam naučio note, nisam skužio ništa, i svejedno sam, ne pitajte zašto, nakon trube poželio gitaru. Činilo mi se da tih šest žica ne može biti teško savladati (truba ima samo tri tipke - da, bio sam debil). I onda sam, od tetine ostavštine, dobio akustaru s 13 godina, nabio prve žuljeve, slomio par žica i gurnuo je u ormar. Preteško.

Ključni obrat se dogodio u prvom srednje, kad smo sa školom otišli na neki jeftini izlet u prirodu. Mladi i nadobudni, a istovremeno i prištavi, patetično nezreli klinci, vjerovali smo da ćemo tamo nešto i zbariti. Naravno, svi su se komadi iz razreda gnijezdili oko dva trećaša, a ja sam još jednom dokazao svoje periferno slijepilo smatrajući da sam osnovni razlog njihove obljubljenosti otkrio u instrumentu kojeg su svirali. Gitari, pogodili ste.

Moj se interes za aktivno sudjelovanje u rock’n’rollu nakon tog incidenta znatno produbio, a samo je božanska providnost zaslužna što nesuvislo tamburanje između tog kobnog proljeća 1987. i jeseni 1989., kad sam konačno usvojio prve akorde te počeo turpijati "Balkan" i "Ako znaš bilo što", nitko osim nevinih roditelja nije imao prilike čuti. Samo jedan komentar - a, vjerujte, nije morao biti ni pretjerano zloban - spremio bi sve moje ambicije u vječnu prašinu. Iz nekog neobjašnjivog razloga to se nije dogodilo. Barem ne tada. Reći će neki, nikad nije kasno.