060/365, četvrtak, 1. ožujka 2001.

Odricanje od odricanja

Počelo je naših 40 dana. Vrijeme kada radimo ono u čemu smo najbolji. Odreći se nečeg nije nikakav problem, zar to ne vježbamo proteklih deset godina kao da se spremamo za Olimpijadu?

Korizma je, zapravo, nešto drugačiji koncept, ali ne moramo sada ulaziti u teološke aspekte. Sociološki je krajnje zanimljivo vidjeti praktičnog katolika kako na čistu srijedu (jučer, naime) prestaje s pušenjem, kolačima, masnom hranom i upiši-po-želji, 40 dana tumara krajnje živčan, neispavan i ispijen, da bi s Uskrsom sudbinu razapetog Krista doživjeli i njegovi poroci, vrativši se, što se ono kaže, with a vengence. Slabim karakterima ostavljena je čak i rupa u zakonu - nedjelja, kad se štuje Boga, te stoga, svaki zavjet vrijedi pišljivoga boba. Banaliziram, da, ali samo zbog one slijepe gomile koja će svaku vjersku preporuku pročitati tako da tamo pronađe alibi za vlastite slabosti. Tko je ono rekao da je katoličanstvo najbolja religija zbog institucije ispovijedi, jer nakon svake od njih možeš krenuti ispočetka, kao da ništa nije bilo? Tri Očenaša i dvije Zdravomarije su neka univerzalna valuta, možeš ih zamijeniti za sve svoje dnevne greške i zablude, i, ako si zaista jako pokvaren ili glup, vjerovati da nitko ne ostaje zakinut u toj trgovini.

Zima nas je odlučila odreći proljeća još neko vrijeme. Ne mogu si pomoći, ali meni taj prizor lelujavog snijega nad gradskim sivilom još uvijek izgleda lijepo. Ipak se nama Dalmatincima spontano prekidala nastava kad god bi skupili pahulja dovoljno za barem jednu grudu. Busevi bi stali, grad bi se zaledio i umro, samo bi iza svakog kantuna ekipa, ne nužno sastavljena isključivo od klinaca, radosno gađala prolaznike uneprijed pripremljenim streljivom. I svaki pogodak je urnebesno zabavljao, jer se nitko nije mogao kladiti u vrijeme dolaska slijedeće slične prilike. Zima je, u međuvremenu, čak i u Zagrebu prestala nositi saonice. Pa joj se, jednom kad svrati, svi jako začude...

Iako bi ovo mogla biti idealna prilika, još uvijek ne pomišljam na, makar privremeno, odricanje od dnevnih skribomanskih dužnosti. 2001. će biti prva godina čije ću tragove imati raspoređene na točno odrezanih 365 dijelova. Iz nekog razloga vjerujem da je to strašno zanimljivo; makar nećemo znati dok ne stignemo tamo. Prijatelj Maro bi rekao: "Stavio sam odricanje na auto-pilota. Vodi me direktno u raj. A ako baš treba, odričem se seksa s muškarcima."